UTJEHA

46. Poglavlje

Sprovod je napokom završio i uspjela sam pronaći Nelu.

Ne znam kako je Tomas saznao ali sigurna sam da Nela nema prste u tome.

Drago mi je što je došao i sretna sam na neki način, bez obzira što je Ela upravo pokopana.

I uz to, sad je trenutak da mu pružim ono što je cijeli život tražio.

Ljudi su se razišli, a samo teta je još uvijek ovdje.

Gledam ju kako priča nešto, nisam sigurna što ali vodi ozbiljan razgovor sa duhom.

Tomas je otišao nešto obaviti, a Nela ima zakazano sa klijenticom.

Ostala sam sama nadajući se da će se Tomas vratiti, kao što je rekao.

Koliko me god naljutio, oprostila sam mu, ali mu nikada neću oprostiti to što mi je ukrao majicu.

Mislim da je najbolje da nikome ne pričam što sam saznala, i od Ele i od Tomasovog špijuniranja.

Nela zna, ali ne zna dovoljno i ne želim više spominjati tog gada u ičijoj blizini, osim tetinoj.

Neka ostane među nama dok ne pronađem Clarka.

Polako se ustanem gledajući u slomljenu tetu te krenem prema njoj.

Gledajući nju svaki tren bih zaplakala, a iskreno, ne znam zbog čega.

Još se sjećam onih dana kada mi je čistila rane od svakoga moga nespretnog pada.

Kada sam se posvađala sa Lucijom, a njene riječi su bile "Ako znaš da si kriva i ako ju voliš, idi, ispričaj je. Bolje je izgubiti malo vremena kako bi se ispričala, nego cijelo vrijeme što ćeš provesti s njom u budućnosti."

Sjećam se tih dana kada sam trčala niz stepenice jer je rekla da će me voditi na sladoled.

Sjećam se puberteta kada sam joj znala izgovoriti svakakve riječi koje bi ju zabolile.

Svaki put bi mi oprostila jer jedno je ljubav koju dobiješ od obitelji, a drugo od muškaraca koji nisu upoznati sa cijelim tvojim životom.

I ako sam mrzila kada je uvijek znala da nešto nije u redu, pa na neki čudan način to izvukla iz mene, zna da sam joj zahvalna na svemu.

Spustim ruku na njeno rame i nježno potapšem kako bi znala da sam ja tu za nju, jer upravo je ona ta koja je bila uz mene cijeli moj život.

Ispusti kratki jecaj i padne mi u zagrljaj.

Ne znam što da kažem niti napravim u ovakvoj situaciji.

Kako da ju utješim?

"Molim te, dušo, samo nedaj da izgubim tebe", tiho zajeca u moje rame, već prekriveno njenim suzama.

Kako bih, nakon ovoga, uopće mogla dozviliti da izgubimo jedna drugu?

Ništa ne obećavam, jer tko zna što se može dogoditi, ali mislim da je najbolje utješiti čovjeka onime što on želi čuti.

"Nećeš", prošapćem i odmaknem se iz zagrljaja.

Dok me gleda suznim očima i moje se odmah zasuze, ali ne smijem si dopustiti to da i ja plačem.