UTJEHA

44. Poglavlje

"I? Čime se ti baviš?", Vonna me pita dok napokon sjednemo u udobne stolice našeg omiljenog kafića.

Zašto me svi pitaju stvari na koje im ne smijem reći istinu?

Mislim, reći ću istinu, ali prekrijmo glavne dijelove.

Samo se nadam da će Nela ubrzo doći kako bi mogla usmjeriti Vonnu na nešto drugo.
A i Erik nam kasni.

"Ništa posebno. Ubijam dosadu kako god mogu. Kako tvoj ljubavni život?", pitam kako bih promijenila temu.

Odmah se pojavi neki sjaj u njenim očima.

Znam da voli pričati o ovome i upravo me čeka masakriranje.

"Pa znaš, život mi se potpuno izokrenuo. Lovro je nešto najljepše što mi se dogodilo. A tek da znaš kakav je u krevetu..", govori zamišljeno i baš zato shvatim da odmah moram prekinuti ovo.

Bože, još će mi početi pričati o tome kakvo donje rublje nosi.

"Stani. Ne želim znati. Mislim da je bolje da to ostaviš za sebe", probrbljam sa smiješkom na licu.

Volim ju, ali ta njena opširenost će me ubiti.

"Dobro. Obećajem, neću više. Nego zaboravila sam te pitati kako ti je bilo na moru?", znatiželjno prošapće.

Kakvom moru?
Nadam se da je ovo neka Nelina spačka jer stvarno ne znam što bi dugo moglo biti.
Što da odgovorim?

U tom trenu dolazi konobarica.
Oh, ovo mora da je sreća.

Naručim kavu i odletim u wc pod izlikom da mi je stvarno hitno.

Oke, rekla sam da dobro lažem, ali pred onima koje volim to je veliki problem, osim ako sam jako ljuta, onda riječi iz mene izlaze bez ikakvog razmišljanja.

Uletim u wc te brzo nađem Nelin broj u imeniku.

"Hej, dolazim za deset minuta. U gužvi sam", javi se nakon druge zvonjave dok se čuju glasne sirene u blizini nje.

"Jesi li ti rekla da sam bila na moru?", prošapćam nervozno.

Inače, moram znati sve detalje kako bih odigrala svoju ulogu, a ne da me netko pita nešto ovako iznenada.

"Jesam. Budi kul i ako te pitaju nešto izmisli. Zar je toliko teško?", dere se kako bih nadjačala sirene.

"Kako da budem kul kada ne znam što si sve rekla?", procijedim hodajući lijevo, desno po malenom wc-u.

"Rekla sam da si otišla na more jer ti je trebao odmor i usput, da si otišla kod nekog starog prijatelja. Oprosti, ali morala sam naći neki dobar razlog jer nisi tip osobe koji samo tako nestane, a da ne želiš prikriti nešto."

Sigurna sam da ima onaj vragolasti osmijeh na licu.

"Ti nisi normalna", kažem malo glasnije dok čujem njen glasan smijeh.

Jedva je čekala neki skandal.

"Znam, i moram ići. Snađi se. Dolazim uskoro", probrblja pa prekine.

Mislim da bih ju mogla ubiti zbog ovoga.

Popravim frizuru i izađem iz
wc-a glupo se smiješkajući.

Kava je na stolu, a Vonna udubljena u ekran mobitela.

"Hej, oprosti što si čekala. Imala sam poziv", kažem i spustim mobitel na stol.

Osjećam se zbunjeno i vjerovatno tako i izgledam.

Zaključa svoj mobitel i stavi ga na stol, smiješkajući se.