UTJEHA

40. Poglavlje

"Spremna?", Nela me pita dok stojim na balkonu i čekam da se sva svijetla ugase, iako se posljednje ugasilo prije otprilike 30 minuta.

Odgurnem se od ograde i krenem.

Ne znam zašto me toliko privlači taj stan.

Znatiželja će me ubiti jednom, ako već nije.

Zaključam stan i pratim Nelu dok žurno silazimo niz stepenice.

Dođe mi da poletim, doslovno.

"Netko nam je previše znatiželjan?", dobaci arogantno.

Uputim joj ubojiti pogled i nastavim trčati niz stepenice.

U trenutku se nađemo ispred te zgrade i koliko vidim, ima jedan problem.
Veliki problem.

"Što ćemo sad?", pitam Nelu uspaničena.

Mogle bi jednostavno pozvoniti nekome da nam otvori vrata, ali svi već spavaju.

Dok razmišljam, Nela već stoji na vratima koja su širom otvorena i ponosno se smješka.

Hvala ti Bože na ovakvoj prijateljici.

"Izgleda da sam zaboravila zašto si ovdje", kažem kroz smiješak i prođem kroz vrata.

U redu.
Stan je na petom katu, kao i moj.

Krenem uz stepenice dok shvatim da Nela ne ide za mnom.

Okrenem se i upitno ju pogledam.

"Možda će biti lakše ako pokušamo sa nečim modernijim", prošapće i rukom pokaže na lift.

Kvragu, nisam ga ni vidjela.

"Oh", izdahnem kroz olakšanje i spustim se.

Dok se lift otvorio trebalo je pola sata, sada još toliko da dođemo do petog kata.

Nevjerovatno kako vrijeme sporo prolazi kada nešto iščekuješ.

Vrata se napokon otvore, dok ja prvom prilikom izletim iz lifta.

"Jebote, kuda žuriš? Neće stan nikuda pobjeći", ljuta je.

"Oprosti", smijem se.

Napokon ugledam ta vrata od debelog, zamagljenog stakla.

Kvragu, taj čovjek baš voli staklo.

Možda da se pretvorim u staklenu figuru?

Razmišljam o glupostima dok Nels otvori vrata i pravo u nas zapuše val prašine.

Nakašljemo se, mašući rukama ispred glave kako bi otjerali to.

Ovdje stvarno dugo nije nitko bio.

Uključim bateriju i uđem unutra dok Nela zatvori vrata i uputi se prema meni.

Prvo što tražim je prekidač.
Naravno, pokraj vrata je.

Samo se molim da svijetlo radi.

Pritisnem prekidač ali ništa.

"Možda bi trebale pljesnuti onako kao u filmovima", ismijava Nela.

To, zapravo, i nije loša ideja.

Stavim svjetiljku između koljena i pljesnem.

Ne bi me uopće iznenađivalo da Tomas to napravi.

Pljesnem ponovo dva puta i svijetlo se iznenada upali.

"Možda", zamišljeno kažem dok gledam u Nelu.

Priznajem da sam ovo oduvijek htjela napraviti.

Osjećam se ponosno kad se svijetlo tako upali.