UTJEHA

36. Poglavlje

"Gdje je ona?", ljutito kažem dok me tetine oči ubijaju pogledom.

"Zašto?", procijedi kroz zube.
Nije vrag da ju brani?

Andrenalin i mržnja vladaju mojim tijelom.

Sve što želim su jebeni odgovori.
Doduše, znam i sama da imam puno pitanja, pa će samim time i biti puno odgovora, ali briga me.
Zaslužila sam ih, zar ne?

"Ti mene pitaš zašto, nakon što je ta žena samo tako otišla iz mog života ostavljajući mi gomilu nerazjašljenih situacija. Stvarno?"

Pogled joj se omekša jer i sama zna kroz šta sam sve prošla.

Pola mog života mi je glumila majku dok se 'ona prava' opuštala po, ne znam ni ja čemu, ostavivši me kao zadnje kopile.
Jako lijepo od nje.

"Majka ti je. Nemoj biti takva. Učinila je to za tvoje dobro", izgovori kao da je ona to napravila.

Stvarno ću puknuti i bojim se da neće dobro proći.

Udarim rukama od stol i nagnem se prema njoj, stresuvši se od ljutnje.

"Ne! Učinila je to za svoje dobro. Ja nikada nisam bila bitna. Nikada!", izderem se okrenuvši se.

Hodam po dnevnoj kao da ću se svakog trenutka lansirati i, Bog zna, gdje završiti.

"Samo mi reci gdje je. To je jedino što želim znati", snizim ton oklijevajući za odgovorom.

Zar je toliko teško?

Šutila je neko vrijeme dok ja opet nisam prasnula.

"Zašto ju uopće braniš?", izderem se mlatarajući rukama kao kakva luđakinja.

Opet zašuti.
Jesam li zaslužila da, nakon toliko godina, dobijem priliku nastaviti svoj život, bez da i jedan dan ne pomislim na sve to, i netko ju mora pokvariti?
Pa stvarno sam od velike sreće..

Dođem do nje i uhvatim joj ruke okrenuvši je prema sebi.

Žao joj je, vidim joj to u očima.
Ovo je prvi put da se derem na nju. Nikada nisam imala razlog da to učinim, ali sada ga itekako imam, i ne mogu se boriti sama sa sobom.

Što? Trebala bih zaplakati da se sažali nada mnom i kaže mi to što želim znati.

"Molim te, reci mi gdje je", prošapćem tužno ju gledajući.

Stvarno ću se rasplakati ako treba ali vidim da će ona to učiniti prva.

Oči joj se zasuze dok promatraju moje.

Ne, ne želim da plače. Ne mogu ju gledati takvu.

"Nemoj plakati", razvučem riječi utješno ju gledajući.

Slaba sam u ovakvim situacijama.
Samo mi treba to da se i ja rasplačem.

"Molim te, reci mi..", kažem dok joj stišćem ruke tješivši ju.

"Kod Lucijine majke", prošapće.

Još jedom ju tužno pogledam dok mi ne da znak da mogu krenuti.

Pustim njene ruke i istrčam van.
Pitanje je života i smrti, što se mene tiče.

Sve ono drugo ostavljam sa strane.
Teško je, ali moram.
Samo danas..

...

Žestoko kucam na vrata.
Koliko god ih htjela razvaliti, nisam dovoljno jaka za to, a i bilo bi stvarno nepristojno.

Nastavim kucati.
Pa dobro, što je s ovom ljudima?
Pola godine im treba da otvore vrata.

Eh, da razjasnimo.
U ovoj kući imam tri problema i, koliko mi se čini sve ću morati danas riješiti.
Lijepo za mene.
Baš su se našli na okupu.