UTJEHA

6. Poglavlje

Došla sam na posao na vrijeme te usput pojela pecivo koje sam uzela u prvoj pekari.
Tek da nešto pojedem budući da sinoć nisam večerala.

Pozdravila sam šefa u prolazu koji mi je mahnuo previše zaokupljen razdvajanjem papira te se uputila ka svom radnom mjestu.

Danas bih trebala početi šivati Erikovo odijelo.

U prolazu shvatim da me neki ljudi ćudno promatraju.
Zar toliko loše izgledam?

Približavajući se, vidim da netko sjedi na mom radnom mjestu. Leo.

"Što ti radiš ovdje?", ljutito otpuhnem ni ne pogledavši ga.

"Došao sam jer... jer ne mogu bez tebe, Mina. Tek jučer, nakon što si otišla, shvatio sam što sam izgubio. Mina..."

"Znači trebala sam otići da bih ti znao što si izgubio?"
I dalje ga ne želim pogledati. Kopam po ladicama ni sama ne znajući zašto to radim.

Ustane se, stane iza mene te me uhvati za bokove i lagano okrene prema sebi. Maknuo je ruke znajući da ću ja to napraviti ako ne makne.
Izgleda da nemam izbora nego saslušati ga.
Buljim sam u dugme od njegovog sakoa. Ne želim ga pogledati. Znam da ću vidjeti kajanje, a to me ne smije spriječiti u mojoj namjeri.

"Ne, nisi trebala otići da bih ja znao što sam izgubio. Samo si me jučer natjerala na to da shvatim. I molim te da me pogledaš."

Već mu u glasu osjećam kajanje.
Moram ostati pri svojoj odluci. Ne smijem si dopustiti da mu oprostim.

Črsto stisnem oči i pogledam ga.
Oči su mu zamagljene. Od plavih sada vidim sive. Plakao je? Leo je plakao?

Uzdahne duboko i isprekidano pa počne.

"Znam što sam napravio i znam da me mrziš zbog toga, ali znaj da se neće ponoviti."

Točno kao što sam rekla.

"Želim da mi oprostiš. Dati ću ti vremena koliko ti god treba samo mi oprosti. Molim te", naglašavao je svaku riječ.

Zaboga i sve.

Čvrsto prikujem oči za njegove spremna za ono što slijedi.

"Leo.. samo te molim da odeš. Kasno je. Nastavi sa onim što si već započeo. Mislim da sada nećeš imati nikakve prepreke. Samo.. otiđi. Otiđi iz ove tvrtke i iz moga života. Ne želim te više."

Osjetim kako mi se suze polako nakupljaju u očima pa se okrenem nazad ka stolu ne htjevši da to vidi.

"Alii..." započeo je ali sam ga prekinula.

"Odlazi!" viknula sam da se par ljudi okrenulo znatiželjno gledajući što se događa.

Leo se osvrne okolo sa dozom srama, pa opet pogleda u mene snizivši ton nešto glasniji od šaptanja.

"Dobro, otići ću ali znaj da neću odustati. Nikada!" Grubo je ispuhnuo već odlazeći.

Neću ni ja odustati. Izbaciti ću te iz svoga života.

Spustim se na stolac jako udahnuvši kao da cijelo ovo vrijeme nisam disala. Stegnem oči ne dajući suzama da izađu te pogledam u  njega, kako odlazi.

Drži se za glavu te udari nogom kantu za smeće koja se našla pokraj njega. Uđe je u lift ne okrenuvši se i... ode.

Vonna je dojurila do moga stola kad sam se uputila na 3. kat.

"Što se to upravo dogodilo?" U nevjerici je upitala dok su drugi ljudi i dalje buljili u mene.

"Sve si vidjela. Gotovo je. Mislim, bar za mene je."                                                                                          Odmahivala sam rukom dok sam drugom bila nagnuta na stol.