UTJEHA

30. Poglavlje

I dalje buljim u ekran na kojemu je sada slika zagrljene braće.

Lice mi je mokro ali ne obazirem se.

Žao mi je što se to dogodilo.
Nije ga Tomas ubio. Bila je to nesreća.

Sada sam ja ta koja stišćem njegovu ruku.
Pogodilo me sve što sam upravo vidjela.

Da ponovo gledam ovaj video sigurna sam da bih zaplakala čim bih sjela u ovu stolicu, znajući što će biti na kraju.

Klavir se i dalje oglašava dok ja promatram lice njegova takozvana brata.

Guste obrve, crne oči, duge trepavice, prčast nos i tanke usnice čine ga stvarno slatkom osobom.

Kada gledam ovako, mogu procijeniti da je jako draga osoba.
Vjerujem da jest, računajući na to da ga Tomas toliko voli.

Okrenem glavu prema njemu i promatram njegove oči koje tužno, i išćekivajući neku moju riječ, gledaju u mene.

Ovaj čovjek ima straha, itekako ga ima, i to tek sada primjećujem.

Boji se da se to neće opet dogoditi.

"Nisi ti kriv", između gomile riječi ovo je prva koju sam odlučila reći.

Trepne par puta i udahne pokušavajući nešto reći, ali glasi ne izlazi.

Moram ga izvesti iz ove prostorije.
Ovdje je sve drugačije nego bilo gdje izvan.
Napeto je i mračno.

Dignem se te mu lagano povučem ruku kako bi se dignuo.
Vodim ga do vrata i zastanem da ih otključa.

Usmjerim pogled na sliku koja još uvijek svjetli na drugom kraju.
Nešto me tera da ju gledam pa to i radim.

Imam taj neki osjećaj da nešto nije u redu, s tom slikom ili ovom prostorijom.

Trznem se dok čujem kako se vrata otvaraju i svjetlost obasjava prostoriju.

Tomas nije vidio da sam gledala u sliku jer je bio ispred mene.
Peplavi me olakšanje jer bi i on to, sigurno, napravio.

Izlazim iz prostorije i zatvorim vrata dok je Tomas ispred mene.

Glupa sam jer sam se zezala oko tog pojasa, a on je htio samo dobro za mene.
Boji se da mi se što ne bih dogodilo.

Svaki čovjek ima razlog zašto radi ono što radi, ali njegov je ogroman, i krivim se zbog toga.

Prije nego što dođemo do dnevne stanem ispred njega, te se zaustavi.

Gledam u njegove oči i stavim ruke na njegova prsa.
Spremna sam na dug govor upućen njemu.

"Gledaj Tomas. Sjećaš li se riječi koje si mi rekao o prošlosti?"

Ne čekam njegov odgovor već odmah nastavim dalje.

"Negdje u tebi postoji dio koji misli da nisi kriv i tim dijelom moraš potaknuti sve ostale da isto misli. Bila je to nezgoda, svakome se može desiti. Žao mi je što se to dogodilo. Vjeruj mi da mi svaka osoba na ovom svijetu htjela uz sebe nekoga koga više ne može imati. I ako imalo vjeruješ u to, mi to imamo, upravo negdje u našoj blizini. Ne vidimo, ali osjetimo. I znaš li što je najvažnije? To da će se oni zauvijek nalaziti tu", stavim ruku na njegovo srce.

"Oprosti mi što sam te natjerala da razmiljaš češće o tome što se dogodilo. Sjeti se da prošlost ne možemo promijeniti, ali zato možemo budućnost učiniti boljom. I mislim da bih oboje trebali početi s tim, da bih se trebali pomiriti s tim jer mi to zaslužujemo. Moraš razmišljati pozitivno, znati da, ma što ti napravio, ta osoba još uvijek će osjećati isto prema tebi. Slažeš li se s tim da zajedno krenemo u bolje sutra?"