UTJEHA

43. Poglavlje

"Čekaj! Kada? Gdje? Tko..?", ni ne uspijem izgovoriti sve dok me prekine.

"Samo dođi kod stare kuće", prošapće i prekine.

Skroz sam zbunjena.
Ostala sam bez svake prilike da saznam.
Sve sam upropastila.

Da nije mog glupog osjećaja slabosti, već bih danas sve znala.

...

Parkiram nešto ispred, jer je oko kuće gomila policijskih auta.

Nikada brže nisam stigla ovdje.
Ne znam zašto sam toliko jurila.

Možda jednostavno nisam vjerovala dok ne vidim.

Izađem iz auta i krenem hodati prema skupini policajaca.

Želim znati kako se to dogodilo.
Kvragu, sve me zanima.

Zašto jednostavno ne pustim to i pomirim se s tim da sam trebala očekivati ovo.

Ne da Ela bude ubijena, to ni u ludilu nisam pomislila, već to da nikada neću dobiti te odgovore, bar ne sve.

"Gdje je?", kažem oštrim glasom dok se skupina policajaca okrene prema meni čudivši se od kuda sam se stvorila.

U jednom trenutku svi pogledaju u kuću.

Zar sam došla ovdje da me ignoriraju?

Okrenem se prema kući i upravo gledam ono što svi gledaju.

Njeno beživotno tijelo u kolicima koja trenutno izvlače.

Odmah prepoznam policajca koji gura kolica.
Da, to je onaj iz parka i većine moga života.

Koliko vidim i on je mene prepoznao.

Zaustavi kolica i odlučnim korakom krene prema meni dok mu je lice mirno, a oči gledaju pravo u mene, sa niti jednom emocijom.
Samo je..običan.

"Želiš li još uvijek čuti da je mrtva?", obraća mi se zaustavivši se ispred mene.

Sada vidim.
Njegov pogled tjera me da se kajem što sam ikada poželjela to.

Što sam im upropastila istragu koju su vodili godinama.

I da, opet sam ja kriva.

"Ne", iskreno odgovorim.

Jesam, kriva sam na neki način.
I sudeći po njegovim pogledom, ja sam ta na koju su se sada okomili.

"Znala si da je tu, je li tako?", njegov glas pretvorem je u grublji, više poslovni.

Ovo je prvi put da mi se obratio sa 'ti', nakon što je dugo godina bio 'obiteljski policajac.

Iskorištavao je tetu i mene kako bi nešto saznao.
Bio je ljubazan jer je mislio da će time kupiti naše znanje o ovome.

Teta je uvijek bila pametna, a ja?
Ja sam rekla koliko znam i čini mi se da je to bilo previše.

Ali pred ovim čovjekom i njegovim pogledom, osjećam se kao da moram govoriti istinu.

Nije da to želim, to on želi, i tjera me na to.

Obećajem sama sebi.
Neću reći ni riječ koja će biti dobar dokaz za istragu.

"Nisam čuo odgovor", podsjeća me na svoje pitanje.

"Jesam, znala sam."

Ali to ti neće ništa pomoći su riječi koje bi trebale biti izgovorene.

Iako ne znam što ovaj čovjek namjerava sa tim postići, bar znam lagati.

A to će biti moje oružje u ovo vremena što ću biti u blizini ovog čovjeka, i ostalih ovdje.