UTJEHA

21. Poglavlje

5 mjeseci kasnije

"Tomas budi se! Zakasnit ću na posao", derala sam se tražeći kraj posteljine koja se zapetljala oko nas.

"Hm. Budan sam", umorno je prošaptao.

Napokon sam pronašla kraj te se otpetljala.

"Diži se! Ne želim zakasniti."
U tom trenutku sam bacila svu posteljinu na njega.

Promotrila sam sobu u potrazi za odjećom.
Nekim čudom je nestala.

Do kraja sam raširila zastore te je sunce uperilo pravo u Tomasa.

Dignut će se kako god zna.
Biti će mi drago pružiti mu bilo kakvu kaznu ako zakasnim.

Žao mi je buditi ovako lijepo stvorenje ali sam je kriv jer mi nije dopustio da dođem svojim autom.

I dalje ne mogu naći svoje stvari.

Pogledam okolo police sa knjigama, okolo i unutar noćnog ormarića, u ormaru, ispod ogromnog zlatnog kreveta i ništa.

Tomas je sada sjedio na krevetu trljavši oči.

Sjetila sam se.

Otrčala sam na balkon te vidjela svoju odjeću na podu pokraj bazena.

Sinoć je bilo stvarno ludo.
Bazen, dnevna, spavaća, kupaona i vjerovatno cijela njegova kuća su bile prekrivene našim golim tijelima.

Sve me boli i umorna sam kao nikad do sada ali moram na posao.

Obukla sam odjeću i otrčala u sobu vidjeti je li Tomas spreman.

Sjedio je na krevetu i dalje u boksericama.
Kosa mu je rašćupana, a oči umorne.

"Imaš pet minuta da se spremiš. Ne želim zakasniti, Tomas."

Otišla sam do njega te mu zgrabila ruku i počela vući.

I sama znam da nikada neću uspjeti.
Ovaj čovjek je jači i od bika.

Povukao me te sam se u tom trenutku našla ispod njega.

Vragolaste zelene oči promatrale su moje, zatim se spuštale sve niže, preko nosa i zaustavio se na mojim usnama.

Ovaj čovjek nema pojma da ima svu kontrolu svijeta nad mojim umom, mojim srce i definitivno mojim tijelom.

Sve što radi, radi elegantno svojim mozgom punim ideja, i to stvarno zanimljivih.
Potpuno sam zarobljena u njegovim očima i njegovom tijelu.

Svaki dan uz njega je poseban.

Stinuo je moje tijelo i nema šanse da se uopće pokušam izvući.

"Pusti me", procijedila sam kroz zube.

Baš me voli živcirati.
Smijeh na njegovom licu to je i otkrio.

"Daj mi dobar razlog da to napravim i slobodna si."
Provocira.

Nešto je smislio, vidi mu se u samom pogledu gomila ideja u toj njegovoj prelijepoj glavi.

Zna i sam razlog.
Da ga nemam ne bih se budila ovako rano.
Ne bih se uopće budila kada bih znala da je on pokraj mene.

"Moram na posao?"
Zakrenula sam glavu i skupila obrve.

"Ne moraš."

Divno.
Sad će mi još zabraniti da uživam u tih osam sati što nisam kraj njega.

Naravno da ne uživam ali treba se nekada ispuhati nakon ostatka dana provedenog sa ovako tvrdoglavim stvorenjem.

Budući da smo oboje tvrdoglavi, da boli glava, nije baš pametno da kojim slučajem dosadimo jedno drugom.