UTJEHA

37. Poglavlje

"Molim?", pokušavam sama sebe uvjeriti da to nije istina.

Koji vrag se dešava sa ljudima oko mene?

Ne, pravo pitanje bi bilo 'koji vrag je u glavi ovoj žene ispred'?

"Dopusti da ti ispričam sve", jeca dok me gleda tim prokletim očima punim nade.

U glavu mi ulaze Tomasove riječi.
"..zbog toga što, Mina, u sebi vidiš majku. Vidiš biće koje mrziš."

K vragu, ovo je previše za mene.
Mislila sam da ću moći..

"Mina?", trgne me Elin glas.

Shvatim da su mi oči suzne i uperene pravo u njezine dok su mi nokti zabodeni u platneni kauč.

"Oprosti, ne mogu ja ovo", kažem ni ne znajući zašto.

Znate onaj osjećaj kada nemate tu hrabrost koju ste mislili da imate?

Problem je to što znam da kraj mene nije osoba koja mi je jedina pružila hrabrost, samopouzdanje kakvo sam mislila da ga nemam.

Zašto sam morala razmišljati o njemu?
Zašto?

Suza mi se slije niz lice dok gledam oči preko puta.

Ne mogu dopustiti da me gleda ovakvu.

Trebala sam ostati jaka.
Briga me, neka je mislila da je napravila monstruma od mene.
Ali ovo kvari sve.

U ostalom, zašto se ja uopće zamaram kakva ću ispasti pred njom?

Sve ono što sam ja sada, nije ni približno onome što sam ja bila.

Ustanem se i maknem pogled sa tih očiju koje sam, iz dna duše, prezirala, i još uvijek ih prezirem.

"Vidimo se još, Ela", prošapćem dajući joj do znanja da ovo još nije gotovo.

Tek sad shvaćam koliko je naporno.

Možda i ne bi bilo da se nisam nadala odgovoru tipa 'oprosti, bila sam mlada i luda pa sam ukrala pare od lika kojeg ni ne poznajem'.

Da, zvuči previše opušteno.

Izletim iz kuće dok ugledam Luciju kako kopa po cvijeću okolo puta kojim prolazim.

Protrljam oči i pogledam u nju.
Čim me primjetila nekako nadano je pogledala u mene, ali opet kao da shvaća da nije vrijedna toga.

Bože, što ću sa ovom ženom?

Stanem točno ispred nje i smrknem se dok ona začuđeno gleda u mene, kao da očekuje da ju udarim ili nešto slično.

Možda, pokraj toliko sranja, ipak postoji ta jedna sitnica koja će sve učiniti ljepšim.

Suzdržavam se dok gledam u njene oči.

Pretpostavljam da izgledamo kao dva kretena koja vode borbu očima.

Ova žena, koliko god mi je odmogla, toliko mi je i pomogla.

Ma koga ja uvjeravam, bila je ona vrsta prijatelja koja te zapravo nauči da nije sve kako izgleda, pomogla mi je da shvatim da Leo nije osoba u koju se mogu pouzdati.

I ako mi nije na najljepši način to pokazala, opraštam joj.

Znate, sve u životu je prolazno, samo te osobe koje nazivate prijateljima, koje su spremne na sve da ti budeš sretna, spremne tješiti te satima, glumiti ti majku kada si bolesna, istjerati te iz vlastitog doma kako bi se zabavili, naučiti te sto u stvari znaci vjerovati, biti ono što uistinu jesi. E, vidite, te osobe koje ćemo zauvijek pamtiti, one nisu prolazne.