UTJEHA

12. Poglavlje

Trzne me zvuk nekakvog lupanja iznad mene. Gdje sam ja?

Zadnje čega se sjećam je... o Bože, oteta sam?

Ruke su mi lisicama zavezane za krevet dok ja stisnuta ležim na njemu. Ne mogu ništa.
Cijela prostorija je smrdjela na vlagu.

Na drugom kraju prostorije nalazio se stari kauč. Platno na njemu bilo je izderano i prljavo.

U ćošku pokraj kauča bila je lopata, a oko nje debela špaga.
Desno iznad mene bila je starinska peć, a pokraj nje stepenice prema gore. Vjerovatno vrata, ali ne uspijem vidjeti jer sam previše na lijevo od stepenica.
Pod je betonski bez ikakvog tepiha.

Za oko mi je zapeo mali prozorčić iznad doljnje strane kreveta. Ali bio je mali da bi mačka jedva prošla i s time previše visok. Bio je malo otvoren, a s druge strane se mogla vidjeti svjetlost. Dan je.
U podrumu sam. Bože, tko bi me oteo?
Možda je..

Ukočim se na zvuk škripavih vrata kako se otvaraju i ponovo zatvaraju.
Netko se polako spušta niz stepenice. Čujem samo korake.
S time da se spušta dosta dugo i da ima dosta koraka rekla bih da ima oko 20 stepenica, osim ako me taj netko samo drži u neizvjesnosti.

Prvo što primjetim su crne tenisice, zatim crnu trenirku i onda..

Strah mi je sve više ježio kožu. Sklopila sam oči kako ne bih vidjela gornji dio tijela.

"Dobro jutro, ljepotice", rekao je provokantno, ali šaptajući.

Bojim se otvoriti oči jer mi ne treba to da vidim tko stoji ispred mene, ali moram. Moram se suočiti sa tim.

Polako otvaram oči i još nisam sigurna želim li to uopće, ali sada je kasno.

Leo je stajao prekriženih ruku gledajući u mene sa vragolastim smijehom i raširenim očima. Imao je male oči ali ih je mogao raširiti da budu čak veće nego moje. Izgleda kao psihopat.
Lagano se nagnuo da bih me poljubio no ja sam zagnjurila glavu u madrac ispod sebe.

"Zašto si me oteo?", rekla sam treskavim glasom dok se on već odmaknuo od mene ipak ne poljubivši me.

"Zato što te volim."

Glasno sam se nasmijala ni ne znajući zašto dok je Leo začuđeno gledao u mene.

"Koja to budala otima curu zato što ju voli?"
Sada sam već postala odlučna.

Slegnuo je ramenima lagano mi se smiješeći te se uozbiljio i ispod kreveta izvukao nekakvu kantu na koju je sjeo. Imam slobodne noge i moga ga dosegnuti ali bojim se da moj udarac neće ništa vrijediti jer netko treba otključati i ove lisice.

Leo me tu neće držati dulje od jednog dana. Nije netko tko muči ljude, a pogotovo ne svoju curu. Bivšu.

"Ljepotice, ja ne mogu bez tebe. Znaš da te volim i ne dozvoljavaš mi da ti se iskupim za to što.." Nije htjeo dovršiti.

"Dobro znaš da ti nikada neću oprostiti. Što si ti umišljaš da si?
Imaš Luciju pa se s njom sada navlači ili ipak više voliš ono što ne možeš dobiti?"

Što je meni? Kako sam počela Leo će me na kraju i ubiti.
Spustio je pogled skrivajući nešto.

"Čekaj, stvarno? Želiš me samo zato jer me nemaš?", glas mi je bio ozbiljan, a oči raširene.

"Ne! Želim te jer te volim. Dobro znaš da nikada ne bih odustao od tebe i .." Stao je. Opet.

"Da, dobro znam da nikada ne bio odustao jer si ipak ti uzvišeni Leo koji mora dobiti sve što poželi. Je li tako?"

Ne mogu se smiriti, jednostavno..  zaslužio je da se držim što dalje od njega.

"Trebam te, Mina", sada se već derao. Ustao se i krenuo prema gore.

"Jedino što tebi treba je psihijatar", viknula sam.

Vratio se malo u nazad i okrenuo prema meni uperivši prst u mene.

"Slušaj me ti! Kada mi odlučiš oprostiti pustiti ću te i sve će biti kao prije. Je li ti jasno?"
Riječi su mi odlučno izlazile iz njegovih prljavih usta.

Otišao je gore i zalupio vratima da sam malo poskočila te ih zaključao.

Može li proći i jedan dan u ovom mom šugavom životu da bude sve u redu? Očito me život toliko voli pa me nagrađuje.

Gledala sam još malo oko sebe i tek sada primjetila da na sebi imam plavi donji dio trenirke i crnu sportsku majicu dugih rukava, a na nogama starke.
Presvukao me? I najgore od svega što je ovo moja odjeća.
Zar mi je išao u stan i kopao po ormaru?
Što se s njim događa? Totalno je poludio.
Nije više onaj stari Leo, Leo koji mi je pružao podršku u svemu i koji me uspio naljutiti u sekundi, te tako brzo i odljutiti.
Nije više onaj koji me nasmijavao i glupirao se kada je vidio da mi je dosadno. Onaj koji me grlio kada mi je bilo hladno.

Sjećam se srednje škole kada smo se iskradali iz doma u 3 u jutro samo da se vidimo.
Sve je to palo u vodu. Sve!

Leo mene uopće ni ne poznaje. U tome je stvar.

Ja znam svaku njegovu crtu lica i svaku ogrebotinu, ožiljak i jebenu točku na tijelu. A on ne zna niti koji broj majice nosim.
Jedino što zna je broj grudnjaka i gačica. Koliko mi se čini, ni ja njega ne poznajem samo zato što mi nije pokazao sve karte.

Živote, zar ja zaslužujem takvu osobu pokraj sebe?

Možda sam ja previše izbirljiva. Ne znam.
Ali čovjek s kojim si u vezi skoro šest godina nije zapamtio što voliš, a što ne. Ipak je to ono najvažnije što učvršćuje vezu.

Viknula sam glasno njegovo ime i odmah je dotrčao.

"Što je bilo?" Prestrašeno je rekao.

"Leo u redu, oprostiti ći ti, ali moramo prvo razgovarati. Molim te da mi pustiš ruke jer me stvarno boli", iskreno sam mu govorila na što je odmah skočio, izvadio ključić iz lijevoga džepa svoje trenirke i otključao mi lisice. Krvav otisak lisica ostao mi je na rukama.

Nakon što sam sjela na krevet Leo je ostao stajati iznad mene.

"Leo, ti mene uopće nisi upoznao.."
trljala sam dlanove oprezno ga gledajući.

"Kako..to..misliš? Jesam", mucao je.

"Ne, nisi me upoznao. Ne onoliko koliko sam ja mislila da hoćeš. Ne znaš što volim, a što ne cijenim dovoljno da bih to zvala voljenim. Upoznao si ono što ti se sviđa. Ne mene. Upoznao si me toliko da me zamisliš kao nekakvu igračku. Kada budeš znao ono o čemu razmišljam i čemu se divim, što govori svaki moj pogled, pa da sam shvatiš. Moje lice kada gledam osobu koja mi je draga i moj razgovor s tom osobom, pa tako i sa onom koju manje volim."

Ustala sam se približavajući mu se.
Gledao je u mene kao hipnotiziran.
Došla sam do njega i uhvatila za ramena skroz približavši mu se, da su nam se čela dodirivala, a njegov vreli dah putovao do mojih usana. Nastavila sam.

"Ali ti to očito nećeš, jer, svaki put kad ti pokažem tko sam ja, ne slušaš. Kao da se svijet vrti samo oko tebe i ovaj dio sebe koji si mi danas pokazao nikada prije nisam vidjela, i sigurna sam, jebeno sam sigurna da ni ja tebe više ne poznajem, ali poznavala bih da si mi dopustio to. Ja sam tebi dopustila ali nisi slušao. Onaj koga ja budem dobro poznavala, poznavati će i on mene. Pre lako odustaješ. Ono što ja jesam očito ti nikada nećeš znati..."

Poljubila sam ga milimetar od usana i rukama čvrsto stisnula njegova ramena te ga svom snagom koljenom udarila između nogu.

Vrata su bila otvorena pa sam odmah potrčala dok se on prevrtao po podu jaukajući.

Dobio je što je zaslužio.

Trčala sam prema svjetlost koje je vjerovatno od ulaznih vrata. Istrčala sam gledajući u pod kada mi je jesenje sunce upiralo čak i u donekle sklopljene oči. Hladan vjetar mi je ježio kožu dok sam trčala prema prilazu koliko su me noge nosile.

Odjednom sam osjetila kako sam udarila u nešto tvrdo...

_____

Ovo poglavlje posvećujem odličnoj spisateljici i prijateljici ABookLover73
Hvala ti na svemu i nadam se da će ti se svidjeti. ❤