UTJEHA

47. Poglavlje

Prošlo je dosta dana od kada se Tomas vratio.

Ne znam točno kakav je to osjećaj bio, ali nešto kao da mi je vratilo ogroman dio srca i smjestilo ga baš tamo gdje pripada.

Stojim na ulazu groblja dok sve izgleda nekako mirno i tužno.

Opet osjećam taj miris cvijeća, umrlog cvijeća.

Tek nekolicina ljudi stoji ispred grobova svoj milijih.

Tužno je to koliko oni postanu zanemareni kada nisu od nikakve koristi.

I ja zanemarujem, priznajem.

Ali volim doći ovdje da nađem svoj mir sa osobom koja zna kako me umiriti, bez obzira što baš ništa ne napravi.

Danas je 18.06.
48. rođendan mome ocu.

Koračam prema njegovu grobu dok u ruci dosim veliki buket žutih tulipana.

Obožavao je tulipane, nadam se da je još uvijek tako.

Približavajući se njegovoj grobnici ugledam ruže.

Osušene su i vjerovatno stare dosta dugo.

Prvo što mi padne na pamet je Ela.

Stanem i zagledam se u njih.

Ela je voljela ruže, ali nikada ih ne bih donijela njemu.

Svjesna sam da je bila ovdje i nemam joj nikakvo pravo zabraniti to, ali proklete ruže?

Dobro, možda bih se trebala smiriti...

Možda je.. Ne!

K vragu, Ela je zbog tate cijelu kuću opkolila tulipanima, zašto bih sada donijela ruže?

Koliko god se trudila povjerovati, nešto me u inat tjera da sumnjam u Clarka.

Uzmem ruže i nosim ih do najbližeg koša za smeće.

Bez obzira što mi trnje probada kožu, stisnem još jače.

Samo ih se želim riješiti..

Kojeg vraga bi Clark donosio ruže mome ocu?

Stvarno nema logike što razmišljam o tome.

Kasnije ću razgovarati sa čovjekom koji se bavi uređivanjem ovog groblja.

Nadam se da je vidio nešto..

Bacim ruže i pogledam u svoju krvavu ruku.

Počela sam još više mrziti ruže nakon ovoga.

Iz torbe izvadim maramicu i tek donekle obrišem krvave mrlje.
Zapravo više izgleda kao razmazano.

No nema veze..

Došla sam ovdje razgovarati.

Stavim tulipane u vazu te upalim svijeću te ju stavim pokraj tulipana.

Prije devetnaest godina nisam ni pomislila da ću sada biti ovdje, gledajući u sliku svoga oca, svoga heroja.

"Sretan ti rođendan, tata", prošapćem kroz suze te sjednem na klupu ispred.

Petar Kovač, moj otac i jedini koji zna kako postupiti sa mnom.

Učio me svemu i upravo danas, takva sam kakva jesam.

Njegova majka, ujedno i moja baka, uvijek mi je govorila da sam svojim postupcima ista kao on.

Užasno tvrdoglava- jedna je on najvećih mana koje sam pokupila od njega, iako bih ja to svrstala u vrline.