Stojim na rubu mosta i gledam u ponor ispod sebe.
Uplašena sam ali u isto vrijeme i osjećam neku snagu koja me gura.
Kao da će ovo obilježiti tu stranicu mog novog života.
Kao da moram to napraviti ali bojim se, bojim se da to..možda ne bih trebala ostaviti.
Osjetim Tomasovu ruku kako čvrsto stišće moju, ohrabruje me.
Duboko udahnem i čvrsto odlučim da ću to napraviti.
Prepustiti ću se, ma što da bude.
Na granici između pakla i raja, biram raj.
A da bih trebala doći tamo trebamo se potruditi, trebamo pobijediti taj pakao.
Jedino što prevladava je snaga i adrenalin.
Želim to, mogu to, moram to.
Pogledam u Tomasa te klimnem glavom na što se on široko nasmiješi.
Zar u ovom čovjeku uopće nema straha?
Nasmijem se, ni sama ne znam čemu, i zatvorim oči.
Tomasova ruka povuče me prema naprijed.
Padam, ne otvaram oči.
Osjećam vjetar koji raznosi moju kosu na sve strane i ježi mi kožu.
Ela polako nestaje, gubi se..
Glasno se smijem znajući da je ovo taj trenutak..trenutak koji će razdvojiti mene i prošlost, koja će otići tamo gdje pripada..ostaviti Elu daleko iza mene.
Važno je ono sada.
Važan je čovjek pokraj mene, koji mi je pomogao i koji je zaslužio da ja njemu pomognem.
Bio je i biti će taj koji je promijenio moj život iz korijena.
Koji me tješio...
Nije mi žao..ni malo mi nije žao što je on taj, jer...on..će uvijek biti taj.
Nije i nikada mi neće biti žao.
Osjetim vodu pod rukama i naglo zaustavljanje dok se debela špaga zateže oko moga tijela.
Otvaram oči i ugledam ga.
Smije se dok pokušava otkriti moje osjećaje.
Pogledam prema vodi i vidim svoj odraz lica.
Nema više stare Mine.
Dobro došla u novi život!
Kažem sama sebi dok se gledam.
Vratim pogled na Tomasa te ga privučem i obgrlim nogama oko struka, a rukama oko vrata.
Jedino što čujem su valovi i naše disanje.
Gledam njegove oči..oči koje su me zavele od prvog pogleda na njih, te zelene oči...
To kako mene te oči gledaju, niti jedne, do sada, nisu...
I koliko god se pravili da nije ništa..itekako je nešto..u inat je nešto..jedno veliko nešto..
Zavučem prste u njegovu kosu i približim ga tako da nam se nosovi dodiruju.
Zatvorim oči i prepustim se mirisu mentola, njegova vrela izdaha.
Privuče me bliže, tako da su nam tijela sada slijepljena jedno za drugo, ne ostavljajući ni malo mjesta, i poljubi me.
Onako nježno i strastveno kako samo on zna, nekako posebno.
Istina je da je svaki dan s ovim muškarcem poseban, kao da misli da nas sutra neće biti, a toga se plašim.
I čvrsto odlučujem da..ma što god da bilo..potruditi ću se..da ovaj čovjek nikada ne ode..iz moga života, moga srca i mojih misli...
أنت تقرأ
UTJEHA
عاطفيةNakon što izgubi svoje roditelje petogodišnja Marijana odlazi živjeti kod svoje tetke Emine i kreće živjeti životom o kojem je sanjala. Sve do svoje 23 godine kada joj se život okrene naopačke. Nakon što se zaljubi u čovjeka, o kojem misli da zna sv...
