UTJEHA

18. Poglavlje

Budi me zvonjava mobitela iz boravka.

Osvrćem se oko sebe trenutno ne znajući ni tko sam.

Trljam oči kako bih se bar malo razbudila, kako bi mi mozak počeo funkcionirati.

Tek shvativši što se sinoć dogodilo, okrećem se prema drugoj strani kreveta.

Tomas je još uvijek tu.

Oči su mu zatvorene dok mu je jedna ruka ispog glave.
Kosa mu je rašćupana.

Čak i u jutro ovaj čovjek izgleda božansteno.

Deka je prekrivala njegovo tijelo sve do ramena.

Blago meni što imam ovako divan pogled nakon buđenja.

Mobitel nije prestajao zvoniti.
Trebala sam bar isključiti zvuk.

Što tiše sam mogla, šuljala sam se po sobi te zatvorila vrata uputivši se prema zvuku mobitela.

Uzela sam ga sa stola i par puta trepnula kako bi mi vid bio kristatno čist.

Na ekranu je krupnim slovima ispisano NELA.

"Zašto zoveš ovako rano?"
Upitala sam ju mrzovoljnim glasom još donekne spavajući.

Što se tiće toga i nisam baš neki jutarnji tip, pogotovo preko vikenda.

"Kako to misliš rano? Podne je."

Raširila sam oči na njene riječi istog trena skroz se razbudivši te pogledala na ekran.
Točno podne.
K vragu.

Cerekanje sa druge strane me trgne.

"Vidim da ti je bila burna noć. Želim ti reći samo da za petnaest minuta dolazimo. Pripremi se za otkrivanje soćnih detanja."
Glas joj je znatiželjan i nekako provokantan.

Nasmijala sam se.

"U redu. Možeš li mi usput svratiti po kavu i nešto za jesti?"
Brzo sam izgovorila.

Želim ih bilo čime usporiti.

"Da, naravno. Vidimo se."
Prekinula je.

Spustila sam mobitel na stol tek primjetivši da sam samo u grudnjaku i gačicama.

Uletjela sam u sobu glasno dozivajući njegovo ime.

Sa poda sam pokupila trenirku i majicu te brzo navlačila na sebe.

Uzela sam njegove stvari sa poda te mu odnijela dok je on začuđeno gledao u mene kao da sam neka poludjela krava.

"Moraš otići odavde", zadihano sam izgovorila i povukla deku otkrivajući njegove mišiće.

Na sebi ima samo crne bokserice.

Odmaknula sam pogled ne htjevši gledati taj prizor.

Ustao je sa kreveta te sam ja počela slagati pokrivače kako se ništa ne bi skužilo.

"Zašto?"
Čuo se umoran glas iza mene.

"Zato što mi dolaze prijatelji", jednostavno sam odgovorila vraćajući jastuke kako su bili prije nego..

"Zašto me ne upoznaš bolje sa njima?"

Prevrnula sam očima na njegove riječi.
Ne znam.
Možda zato što ne želim?
Možda zato što ni ja ne znam što je ovo između nas?
Zato što to želim čuvati samo za sebe?

Okrenula sam se prema njemu stavivši ruke na bokove.

Zakopčavao je zadnji gumb košulje.

"Previše ispituješ. Samo otiđi, molim te."