UTJEHA

55. Poglavlje

Gledam vijesti svaki dan i nigdje nisam vidjela da se spominje moje ime, što je malo ćudno budući da sam ubila čovjeka.

Nakon toliko vremena bar bih trebala biti tražena ali nitko ništa.
Kao da sam mrtva.
Što ako misle da sam mrtva?

Ako su našli tijelo neke žene koja liči na mene?
Kako bi, ili jest moja obitelj i prijatelji reagirali na to?

Mislim da je vrijeme da im se javim jer mi znatiželja ne da da više trpim ovo.

Odlučila sam da ću danas otići u grad i prisjetiti se malo kako je to biti među ljudima prije nego poludim.

Između ludnice i zatvora ipak sam odlučila da biram zatvor.
Više me nije briga hoće li me naći ili saznati da sam živa i naći.
Iako još uvijek postoji strah, više se ne želim skrivati.

Stojim ispred ogledala stavljajući ruž na usne dok i dalje teško dišem od uzbuđenja.

Bože, kao dijete sam.

Nasmijem se prvi put u ovom danu te, pokupivši torbicu, izletim van.

...

Trebalo mi je jedno pola sata da se spustim u grad i zahvaljujem Bogu što je od kolibe do tu bio samo jedan put jer bih se inaće izgubila.
I da, došavši tu, jesam se izgubila, ali sam bar u gradu.

Nemam pojma gdje je ovdje centar i trenutno prolazim kroz neku kilometarsku ulicu.

Nedugo nakon ugledam drugi auto kako izlazi iz dvorišta i vozi ispred mene.
Samo se molim da ide prema centru jer bi mi stvarno neugodno bilo zvoniti ljudima na vrata da pitam u kojem smjeru trebam ići, a pošto vani nema žive duše ništa mi drugo ne preostaje nego pratiti taj auto.

Pojačam radio da kojem svira klavir te se neprestano molim da ću danas doći do grada.

...

Nakon samo pet minuta parkiram ispred trgovačkog centra u blizini trga.

Udahnem svijež zrak jer sam, hvala osobi koja me dovela, došla na cilj.

Zaključam auto i kao neka budala buljim u ljude oko sebe.

Neki me čak i primjete pa skupe obrve sigurno se pitajući koji mi je vrag, te se udalje otišavši u totalno drugom smjeru nego gdje su krenuli.

Osjećaj je ćudan.
Nakon 3 tjedna vidjeti ljude?
Pa to je kao da je bila apokalipsa i sakriven si u podrumu, sam, dok nemaš pojma što se dešava vani i da li uopće postoje neka dešavanja.

Sretna sam i trenutno sam izgubila svaku trunku brige o tome što će se desiti poslije.

Hodajući do ulaza u trgovački centar, više ni ne gledam što se dešava oko mene, pa tako ni ne primjetim auto koji mi se približava, sve do sad.

Stojim kao ukopana dok bez imalo pameti stojim ispred, ni ne pomaknuvši se.

Nije da neću već ne mogu.
Naglo zakoči nekoliko centimetara ispred te vidim da se dere i vjerovatno misli da sam neka retardirana osoba koja je eto, željela da ju zgazi na sred parkirališta.

Pokraj njega je žena koja nema pojma što se dešava, pa ćas pogleda u njega, pa u mene.

Trgnem se shvativši ljudi gledaju u mene te samo nastavim hodati i 'proletim' kroz vrata kao da se ništa nije dogodilo.

I sama pokušavam shvatiti što se to upravo dogodilo.

Ne znam ni koliko sam dugo stajala ispred tog auta totalno izgubljena.

Sve mi je to sad pomalo smiješno ali bih voljela da se mogu ispričati tom muškarcu.

Sjednem u kafić poslije samog ulaza naručivši kavu odmah usput.