UTJEHA

38. Poglavlje

Konačno odlučim upaliti mobitel dok se razbuđujem uz šalicu kave na svim balkonu.

Lagano stisnem tipku na svom jadnom i izgrebanom Samsungu te popijem gutljaj kave dok čekam.

Stvarno bih trebala početi razmišljati o novom mobitelu.
Koliko mi je puta ovaj ispao čudim se da se uopće pali.

Skrenem pogled na onaj stan.
Sve me vuče prema tamo.
Ne znam bih li trebala, ali previše me zanima što se nalazi unutra.
Možda me Tomas i dalje gleda?

Ne vjerujem baš jer izgleda kao zapušten.

Vidim koliko je staklo na balkonu prljavo, i prozori također.
Gledajući na njegovu kuću sve je uvijek blistavo čisto.

Možda ipak ne bih trebala jer je stan možda prazan, da prazniji ne može biti.
A možda je Tomas ipak ostavio nešto što će me zanimati.

Vibriranje mobitela me vrati u stvarnost.

Pogledam nezadovoljno na zaslon i vidim Nelino umjetničko ime.

Macka i po- Nela

Nasmijem se imenu te stisnem tipku za javljanje.

"Ne pristaje ti ime", kažem kroz cerek.

"Kakvo ime?", zbunjeno kaže.

Mačka se ni ne sjeća kada je to postala?

"Ovo što je trenutno na mom ekranu. Kako si samo to izvela?"

Par trenutaka šuti te glasno uzdahne.

"Ahaaaa, pa onda kada si ti spavala kao zaklana. I želiš li ti to možda reći da nisam mačka..i po?", ozbiljna je.

Vjerujem da strelja pogledom zamislivši mene ispred nje.

"Možda malo", ironično kažem.

"Malo?", čudi se u telefon.

No, znam da se zajebava.

"Nebitno, što si trebala?", prijeđem na stvar jer sigurno nije zvala da pričamo o njenom novom imenu.

"Pa, dobro, jesi li ti normalna?", izdere se dok ja odmaknem telefon sa uha.

Mislim da je ovo mogla čuti cijela zgrada.

Ne sviđa mi se ta brza promjena raspoloženja.

Smanjim zvuk da ne bih oglušila te oprezno primaknem mobitel uhu.

"Šta sam napravila?", razvučem riječi ne shvaćajući o čemu se radi.

Nisam nikog ubila, redovno plačam račune i nemam posla sa mafijom.

Što bi moglo biti.

Kvragu.

"Jesam li dobila otkaz?", sad se ja derem.

Molim te, reci da nisam. Samo to ne.

"Ma kakav šugavi otkaz? Zovem te svakih pet minuta od sinoć. Mislila sam da si mrtva, ženo! Zaboravila sam što sam trebala prvi put kada sam te zvala", i dalje se dere.

U redu, i dalje je preglasno. Mislim da bi bilo u redu da mobitel držim dalje od uha neko vrijeme.

"Hoćeš li se prestati derati, molim te? Umrijet ću gluha ako tako nastaviš", govorim u slušalicu dok je ostatak ispred mene.

Ova žena je luda.
I žalim onog komu se ona zamjeri.
Taj, ili će oglušiti, ili će glumiti veliku ploču za pikado predstavljajući pokusnog kunića njenoj preciznosti u bacanju nožića.