UTJEHA

34. Poglavlje

Jedva otvorim oči.
Pokušavam doći sebi.

Glava mi je okrenuta prema satu na noćnom ormariću.
Tek je sedam sati.
Ne mogu više zaspati.

Nezadovoljno izdahnem i zagledam se u brojke na satu.

Do kasno sam razmišljala o svemu što se dogodile jučer.
Ne znam mogu li uopće razgovorati s Tomasom, a znam da moram.

Ostavila sam ga ispred vrata. Nisam mogla više.
Suze su mi krenule na oči i morala sam se sakriti sama od sebe.

Osjetim da se krevet iza mene udubi i Nela svuče cijeli prekrivač sa mene.

E neće tek tako.

Naglo se okrenem krenuvši joj oteti prekrivač ali me zaustavi prizor koji gledam.

Tomas spava sa malo rastvorenim usnama i jednodnevnom bradom dok se svako malo nasmiješi.
Sanja nešto.

U ostalom, što on radi ovdje?

Polako izađem iz kreveta i hodam prema vratima ali moram se ja okrenuti da opet vidim to savršenstvo.

Samo Bog može presuditi našu budućnost.

Priznajem da mi je drago što je ovdje, ali trebali smo prvo razgovarati.

Polako izađem iz sobe i hodam prema kuhinji.

Ovo je Nela sve zakuhala i nadam se da nije otišla.

Čuje se televozor iz dnevne, sigurno je tamo jer ga ja sigurno nisam upalila.

O da, naravno da je ovdje, zagledana u TV dok usput pije kavu.

"Pa dobro, jesi li ti normalna", tiho govorim kao da ne želim probuditi Tomasa.

Naglo se trzne na moje riječi ali ne miče oči sa televizora.

"Jesi li ti normalna? Uplašila si me."

Na kratko me pogleda, pa opet u TV.

Odem do TV-a i ugasim ga dok me ona blijedo gleda.

"Zašto si to napravila?", upitam.

Osjećam se kao da krotim lava.

"Pa nisam ga htjela ostaviti onako jadnog pred vratima?", tužno kaže i isto tako namjesti facu. Kao da priča o mački.

Čekaj, šta?
Skupim obrve i proburam po mislima.

"Hoćeš reći da je spavao pred vratima?"

Nikako ne mogu zamisliti taj prizor da Tomas spava pred vratima.
Zbog mene?

Klimne glavom i nasmije se nekako vragolasto.
Prokužila me.

"Stvarno?", pitam još jedan put ne vjerujući u to.
Stvarno se nisam nadala ovome.

"Da, a sad idi razgovarati s njim."

Oke, sad sam već ozbiljna sjetivši se razgovora, ili bar predviđajući ono što slijedi.

Nesvjesno, i dalje sam buljila u Nelu sve dok nije pokazala prstom prema smjeru sobe.

Moći ću to. Potruditi ću se da ostanem suzdržana od njegova pogleda.

Krenem ali me Nela zaustavi pokazujući prstom da stanem dok joj je šalica prislonjena na usne. Odmakne ju i proguta kavu.

"Ali mi prvo upali TV", molećivo kaže.

Preokrenem očima te stisnem tipku na televozoru. Ovo biće je previše lijeno da bi to sama napravila.

Pogledam u tom, poznatom smjeru, gdje me doziva njegov miris, Božanski miris.