UTJEHA

41. Poglavlje

Okrenem prema njoj zadnju stranu kuverte i pokažem joj.

"Koja si ti sretnica", u čudu gleda u moje ime.

"Baš", ispalim sarkastično.

U ostalom, tko još piše pisma?

I ako su ova pisma za mene, zašto ih ja nikada nisam dobila?

Okrenem svako pismo, i na svakom od njih je moje ime i prezime.

"Zašto na pismima pišu brojevi?", kaže Nela u čudu.

Znatiželja me ubija, ali opet, i to što može pisati unutra može me dokrajčiti.

Što ako je sve negativno?
Ili neki srceparajući stihovi?

Ubit će me.
Što god da je, znam da neće biti dobro za mene jer Tomasa nema.

I ako ovime saznam da me cijelo vrijeme smatrao greškom u njegovom životu, kako da znam je li to nakon nas, i svega što smo prošli, istina?

Ako je ovo nešto što govori da mu je stalo, kako ću mu reći da je i meni..kada ga nema..

"Čekaj, tu piše samo jedna rečenica", Nela prekine moje misli.

Nagnem se prema njoj da pročitam što piše.

Teško zaboravljaš, lutko,

Samo te tri riječi, na mene utječu kao da sam upravo pročitala neki ultra tužni roman.

Probada me, ali moram to sakriti.

Ne mogu sebe kriviti što je on pisao pisma meni, ili o meni.

K vragu, pa pratio me.
Nije li to dobar razlog da ne pustim suzu, zato što piše da 'teško zaboravljam', i tko zna još što?

To zapravo i nije istina, nije u potpunosti.

Većinu vremena svog odrastanja sam zaboravila.

Znam samo ono, čega mi se mozak ne želi odreći.

"Zašto je na kraju rečenice zarez?", upitam Nelu dok i dalje buljimo u taj papir.

Slegne ramenima i pogleda me uplašeno.

"Možda ima nastavak", zamišljeno kaže.

Počnem otvarati pisma i čitati.

"Čekaj! Ova sva pisma bi zapravo trebala biti jedno pismo."

Pogleda me kao da sam upravo rekla da je Zemlja ravna.

Ovo je nevjerovatno.

Pronalazim određene brojeve pisma i spojim ih u jedno.

Ovo stvarno jest ono što sam mislila.

"Izgleda da ćemo morati sastaviti sve", izdere se Nela.

Da, luda je za tim otkrivanjima, što bi zapravo trebalo biti od tih pisama.

Teško da ću ja prisustovati ovome.

"Donesi mi papir i olovku", naredi već se zamišljajući kao Columbo.

Divno.

Izvadim ono što je potrebno iz kunjinjske ladice te joj odnesem dok je ona već posložila sva pisma po brojevima.

Ova žena je čudo.
S njom se nikada ne treba natjecati u ičemu.

Spustim joj papir i olovku dok ona gleda u njega sa vragolastim smješkom.

"Idi napraviti kavu dok ja ovo završim", promumlja, rukom me tjerajući da odem.

Nisam ni mislila da će mi dopustiti da ostanem.