UTJEHA

54. Poglavlje

Nisam ni svjesna kako je toliko vremena brzo prošlo.

Previše se čudim iako je to samo dva tjedna.

Prvi dan od kada sam došla ovdje toliko je sporo prolazilo da sam hodala po šumi vjerovatno pedeset puta u krug.

Glupa sam što nisam ostala i suočila se sa policijom.

Sve što sada mogu je ostati ovdje dok me ne pronađu jer mi ogroman strah ne dopušta da se ikada vratim.

Zahvalna sam Bogu što mogu biti ovdje iako je to Elino djelo.

Čim sam dobila pismo o nasljedsvu, prvo što sam pročitala je 'vikendica u Bosni' na nekoj planini kojoj uvijek zaboravim ime, i doletjela ovdje u trenu.

Tu je Ela bila cijelo ono vrijeme.
Jebenih osamnaest godina.

Svi koji trebaju znati znaju da sam ovdje i svi su mi obećali da nikom neće reći da znaju gdje sam, iako sam im rekla da kažu da sam otputovala jer bi bilo očito kako ih odjednom ne zanima jesam li živa.

Zapravo, sa nikim nisam ni u kontaktu jer bi bilo loše ako policija prisluškuje.

Jedino čega se bojim je da neću poluditi sama, bez ikoga.
Sva sreća pa televiziju imam sa savršenim signalom i max TV-om.
Ludnica.
Potreba za nekim tko bi me smirio veličine je Europe, a jedino što dobijem je četvrtina Zagreba.

Topiti tugu sam sa sobom je jednostavno nepodnošljivo.

Ovaj tjedan planiram skupiti hrabrosti i otići među ljude, budući da mi grad nije daleko, a imam i unajmljeni auto.

Svaki dan ovdje mi je kao da živim drugi život.
Tko zna, možda i Elin život.

Sve mi je nekako drugačije.
Nema prijatelja, obitelji, Tomasa.

Meni je na izboru hoću li se ovdje u potpunosti promijeniti i prestati se bojati bilo čega i u istom trenu uvući se u sebe, ili poludjeti i željeti da mi se sve ono vrati.

Htjela bih sve od toga u dovoljnoj granici ali ne mogu si to dopustiti.

Bar ne u vezi Tomasa.
Što ako jedan dan saznam da je serijski ubojica ili da siluje žene u svom poslu?

Koliko se god uvjeravala u to da je baš onakav kakav mi se predstavljao opet mi se stvara neka sumnja.

Prestala sam tražiti razloge, prestala sam brinuti o svemu što me mučilo, alo to i nije bitno.
Samo želim prestati žudjeti za nečime što više nije moje.

Tonem sve dublje.
Nisam sigurna da li je to dio moga razmišljanja ili sam stvarno dotakla dno.

Hrabrost je nestala.
Nestalo je sve dobro što sam bila, sve u što sam vjerovala kad sam bila u trenutcima sreće.
Gubim samu sebe.
Više ne znam kako se postaviti u teškim trenutcima.
Čudno je kako čovjek navikne da mu netko daje motivaciju, pa zaboravi sam sebe motivirati, ne znajući da će jednoga dana ostati sam i da će mu to biti ono najpotrebnije.

Možda da se nečime zaokupiram.
Ova dva tjedna provela sam čitajući knjige koje sam našla na polici.
Većinom drame.
I da, to još više pogoršava moje psihičko stanje.

Ugasim TV u koji buljim sigurno više od pola sata, ali ništa niti čujem niti vidim.
Jedino što mi dobro ide je razmišljanje.

Rastegnem se na neudobnom kauču te odlučim da ću malo bolje pretražiti što se u ovoj rupi nalazi.

Do sada mi nije palo na pamet da njuškam jer je ipak ovo Elina jazbina ali previše je dosadno ne raditi ništa.

Pitam se zašto to nisam odmah napravila ali izgleda da mi je s vremenom prestalo zanimati.