UTJEHA

19. Poglavlje

"Halo?"
Ponovio je malo glasnije.

Previše sam vjerovala u sebe prije ovoga trenutka.

Prekinula sam poziv teško dišući.

Ovo je definitivno prvi put da sam ja nazvala muškarca i osjećam se stvarno glupo zbog toga što to nisam ranije napravila.
Možda bih sada bez razmišljanja obavila razgovor sa Tomasom.

Krivim ponos jer me u puno situacija spriječio da dobijem ono što uistinu zaslužujem.

Ovaj muškarac definitivno zaslužuje mene, ali ne znam jesam li ja ta koja zaslužuje njega.

Jer Bog jednom ti ljubav da.
Od kud znaš da to nisam ja?

Jedini dio pjesme koji sam zapamtila iz kluba odzvanjao mi je glavom.

Možda bih trebala saznati ali kako kad se ne mogu suočiti sama sa sobom?

Klub?
To je bio on?
Izgleda da je previše alkohola bilo u meni kako bih se odmah sjetila.
Ili je on u sadašnjosti previše zaokupirao moje misli.

Muškarac koji je stajao na šanku je bio Tomas.
Znači, on je mene sigurno prepoznao.

Moram prestati misliti o njemu na neko vrijeme.

Ustala sam iz kreveta odlučivši popiti još jednu kavu.

Pokupila sam smeće iz boravka i odlučila malo pospremiti nered prije nego što se opustim uz vruču šalicu kave.

...

Sjedim na balkonu i gledam prolaznike.
Svi su zaokupljeni svojim mislima ili mobitelom.
Ovo današnje vrijeme je definitivno poludjelo.

Kada ste posljednji put na ulici vidjeli nekog nasmijanog, a da nije lud?

Te riječi su iskrene.

Nitko se ne smije osim dječaka koji sretno skakuće raznoseći lišće ispred sebe.
Sam je i zadovoljan svojim životom.
Ili je zaljubljen ili je lud.
Ma da bi se moglo reći da to dvoje isto znači.

Pomalo mu zavidim.

Fali mi sve to.
Fali mi vrijeme koje bih provodila sa svojom obitelji ne razmišljajući o tome što će biti sutra, ili što je bilo jučer.
Želim bar godinu dana proživjeti sretno bez ikoga da bi to prekinuo.
Zar tražim previše?

Koliko god pokušavala današnji dan ne misliti o tome ne mogu.
Ne mogu jer...

Mobitel mi vibrira na stolu pokraj.

"Bok, teta."
Namjestila sam se u stolcu očekujući dug razgovor.

"Bok, Mina. Kako je prošla revija?"
Znatiželjno je izgovarala nešto radeći.

"Odlično. Skupilo se 25 000 eura. Nešto nevjerovatno. Uspjeli smo."
Nasmijala sam se i dalje nevjerujući.

"Pa to je divno."
Njen zamišljeni glas mi govori na nešto nije u redu.

Prestala sam se smijati.
"Jeli sve u redu?"
Brzo sam upitala.

"Ma sve je u redu. Htjela te samo pitati hoćeš li sutra doći na ručak?"

Možda je samo umorna..
Čudi me jer razgovor s njom nikada nije trajao krače od trideset minuta.

"Naravno da hoću. U tri i trideset sam tamo."
Ozbiljno sam rekla.