UTJEHA

50. Poglavlje

Prošlo je dosta vremena od kada sam ovdje.
Možda nekoliko dana.

Bojim se da ću oslijepiti kada opet ugledam svijetlo dana u potpunosti.

S nikim nisam progovorila od zanjeg razgovora sa Clarkom.

Jednostavno je otišao zalupivši kliznim vratima da sam imala osjećaj da se zatreslo nekoliko metara odavde.

Nije ni pokušavao doći do nekih drugih odgovora.

Njegovi ljudi su nekoliko puta navračali kako bi provjerili jesam li živa i ostavili mi dodatnu zalihu hrane koju nisam ni pipnula.

Nisam ni znala što je jer ne smijem skidati povez sa očiju.

Strpaju mi hranu u ruke pa da jedem. Možda i bih, kada bih mogla.

Jedino mi voda omogučava opstanak u ovom kavezu.

Sražar kojega je Clark nedavno ostavio da me nadgledava u susjednoj je prostoriji.

Svakih nekoliko minuta vrata zaškripe i nadvlada taj jezivi osjećaj da bulji u mene.

K vragu. Zašto netko ne podmaže ta vrata?

Sigurna sam da mi stražar, ili koliko sam čula ime mu je Matt ili nešto takvo, neće nauditi.
Čovjek čak ne želi ni razgovarati sa mnom.

No, koliko će ta sigurnost trajati?
Sve dok me ne počne tući dok ne počnem govoriti ono što Clarka zanima?

Nisam čak ni plan smislila jer ne znam njihov.

Koliko mi je drago toliko i mrzim što sam ovdje.

Prvenstveno zbog Tomasa te prijatelja i tete.

Ovo je nešto nalik na hladnjaču u kojoj se nalazim već nekoliko vremena i izgledam poput ledenjaka koji se nanovo počinje lediti, dok samo iz jedne malene rupice izlazi vreli zrak.
Mozda previse vreo da mi pokrene krv, ali samo u jednom malenom dijelu.

Što mi prvo ugrijali kada bi morali odlučiti?

U mom slučaju to je mozak.
Definitivno mu je potrebno više kisika.

Iako mi je prevruče definitivno takvu situaciju bih mogla opisati kao ovu.

Pakao sa djeličem raja.
Toliko malim da ga se jedva primjeti, ali kada bi dovoljno gledali mogli bi ga učiniti savršeno velikim za nekoliko dana uživanja. I onda se sve opet vrati na staro jer smo toliko uživali da smo zaboravili gledati.
E, to je moj život.

Totalno sranje.

Vrata opet raškripe i dođe mi da vrištim, ali sve što napravim je okrenem glavu u tom smjeru i počnem grickati donju usnu.

Predugo traje ovo.
Kad se vrata napokon počnu zatvarati osjetim užasnu žeđ.

"Čekaj", viknem promuklim glasom, neprepoznatljivim.

Vrata zastanu i naglo se otvore te opet osjetim pogled na sebi.

"Mogu li dobiti vode?", upitam previše tiho te čekam neki odgovor.

Ništa. Tišina.
Djeluje kao da razmišlja.

Vrata se zalupe i teško progutam slinu.

Žeđ se još više poveća.

Vrata se ponovo otvore i odlučnim koracima krene prema meni.

Ni riječi ne progovorivši stavi mi čašu ispred te slamčicu na moje usne, ali suviše nježno da se čini kao predobar za ovaj posao.

Stisnem vrh slamčice i povučem toliko jako da sam u dosta kratkom vremenu popila cijelu čašu i koliko mi se čini bila je bar od pola litre.

Hladnoča vode osvježi moje grlo i ispustim neki zvuk olakšanja zaboravljajući da nisam sama.