UTJEHA

26. Poglavlje

Sredina je tjedna i mogu priznati da mi fali posao.
Nešto što će me okupirati da ne mislim o ičemu.

Sjedim na balkonu dok čekam Tomasa da nam donese kavu.

Jutro je dosta toplo budući da je proljeće tek počelo.

Prebacim nogu preko noge i pridignem se našavši udobnije mjesto.

Buljim u predivan vrt kroz staklo ograde.

Ogromno je i šareno.
Potočić je bistar kao suza, i sjaji se kako sunce upire u njega.

S ovim čovjekom sve je sjajno i muči me to.
Zar još postoje savršeni ljudi?
Ili samo odlični glumci?

Trgnem se kada ga vidim pokraj sebe sa tacnom u ruci.

Nasmijao se vidjevši moje zaprepašteno lice.
Više od svega mrzim kada me netko uplaši.

"Nisam te primjetila", mucam.

Spusti tacnu na platneni stolić i sjedne sa druge strane.

Čekam da on prvi počne jer znam što će se dogoditi.

Uzeo je šalicu te stavio ispred mene i sve ostalo stavio na stol maknuvši tacnu sa strane.

Gledam u šečerne kocke i čekam.

Uzeo je jednu te ubacio u kavu pogledavši me sa zadovoljnim smiješkom te se odmaknuo.
Začuđena sam.

"Od kada ljubitelj šećera koristi samo jednu kocku?", sarkastična sam.

"Pravim neke promjene u svom životu", ponosno otpuhne.

Promatram njegove oči tražeći nešto da se šali.
Sumnjiv mi je.
Ne može tek tako.

Uzmem svoju kavu te stavim jednu kocki i promiješam te gucnem.
Dobro, sada ćemo vidjeti.

I dalje ga sumnjivo gledam te zgrabim njegovu kavu i uzmem gutljaj brže nego što je on shvatio što radim.

Jedva progutam i napravim neku ne zadovoljnu facu.
Fuj, ova kava je sastavljena samo od šećera.
Znala sam, znala sam da ne može tek tako.

Popijem gutljaj vode sa stola pokupivši svu slatkoću u unutrašnjosti usta.

"Tomas, pa u tebi se nalazi sami šećer", ozbiljno govorim buljeći u njegovu kavu pa u njegov ogroman osmijeh.

Čudo pa su mu zubi još ovako blistavi, i to što taj šećer još nije u njegovoj krvi.

"Jebiga, ne mogu se odreći nečega što volim", ispuhne te slegne ramenima.

"U redu, neću te tjerati, ali ne želim da oboliš od dijabetesa", ozbiljna sam.

"Mah", odmahne rukom i zgrabi šalicu te lagano pijucka.

Tvrdoglavo tvrdogavi čovjek.
O da, to je on.

Neće ono što mora, a želi ono što ne smije.
Poput djeteta.

"Oćeš li me odvesti do stana u podne?", upitam sjetivši se da moram kod tete na ručak.

Razgovarati ili što već.

Pogledam u Tomasa.
Naravno da teta zna za Tomasa.
Sve u vezi moga života saznala je i saznati će.
Takvu osobu pokraj sebe svatko zaslužuje.

"A kako bi inače išla?", upita ispijajući kavu, krajičkom oka gledajući u mene.

"Pješke?"
Ne bih mi bio nikakav problem propješaćiti tolike kilometre budući da obožavam hodati.

"Ne, ne bih."

"Zar sumnjaš?", smijem se.

Samo me pogleda otkrivajući da govorim istinu i vjerovatno shvativši okrene glavu i ništa ne kaže.