UTJEHA

29. Poglavlje

Ne znam što da mislim.
Riječi su mi zastale negdje duboko u grlu.
Niti mogu govoriti, niti mogu misliti.
Jedino što mi ostaje je otići.

Uhvatim se rukama za držače i bez velike snage u nogama, stanem na njih.

Vidim da stoji na drugom kraju prostorije, ali nemam snage okrenuti glavu prema njemu, ne mogu mu niti u oči pogledati.

Samo buljim u jebenu kvaku što prije da dođem do nje i maknem se iz ove prostorije.

Pobogu, ubio je brata.

Ne znam kako bih trebala reagirati.
Pitati ga nešto. Pustitu da dovši što je započeo.

Ne mogu to. Ovo je previše za mene.
P R E V I Š E.

Dolazak do vrata traje mi kao pola godine.
Kao da se cijelo vrijeme udaljavaju od mene.

Nešto me tjera da ostanem.
Ne mogu.
Ne mogu ništa u ovom trenutku osim otići i razbistriti svoje misli.

Napokon se dohvatim kvake i stisnem.
Vučem ali vrata se ne otvaraju.

"Obećala si", javi se nježni glas iza mene.

I dalje divlje vučem, iako znam da neću izaći.
Ključevi su vjerovatno kod njega.

Znao je da ću otići, ili bar pokušati otići.

Okrenem se prema njemu i naslonim tijelo na vrata.

"Jesam, jer nisam znala što će slijediti nakon toga", jedva izgovorim.

Glas mi se napokon probio kroz grlo.

"Dopusti mi da ti objasnim."

Bi li trebala? Upravo se nalazim u istoj prostoriji sa ubojicom, a u isto vrijeme sa čovjekom kojem bih dala sve, čak i svoj život.
On je meni dao i više od toga.
Bio je tu za mene kada mi je bio najpotrebniji.
Učinio me boljom osobom.

Predana sam mu.

Srce me tjera naprijed, a mozak natrag.
U ovom trenutku ne znam što bih poslušala.

Ne bi mi naudio, sigurna sam.
Samo se bojim tih riječi koje će izgovoriti nakon ovoga trenutka.
Nesigurna sam u samu sebe.

Kad samo pomislim koliko je on meni pomogao.
Trebam mu, više od svega mu trebam u ovom trenutku.

Mi smo nebo i zemlja, a jedno bez drugog ne idu zajedno.
Dok nebo ne zaspi, neće niti zemlja.
Valjda je tako i kod nas.

Pustim kvaku i uputim se prema stolici, te se udobno smjestim i čekam.

Nakon nekog vremena pokrene se video i zagledam se u njega.

Tomas sjedne pokraj mene.
Stavi svoju ruku na moju.
Dopuštam mu to, neka vidi da mu mogu biti potpora.

Vjerovatno treba nekog svog, a ja sam tu jedina koja to mogu biti.

Osjećam da me promatra, ali ne mogu si dopustiti to pravo da i ja njega pogledam.
Samo buljim u svijetlost ispred sebe.

Najednom se prikaže maleni park, pun zelenila i okružen ružama.

Dva mala dječaka protrče ispred kamere.

Pretpostavljam da su to Tomas i njegov brat.
Love se i igraju.

Mogu procijeniti da jedan ima sedam, a drugi oko četiri godine.

Najednom se pojavljuje tekst ispod dječaka.
Čitam ga u nekom strahu.

Sječaš li se ovoga, moj maleni brate?