UTJEHA

31. Poglavlje

Drugu rundu?
Da li je on normalan?

Ako ovako nastavi postati ću invalid.

Dobro, priznajem da mi se sviđa ta ideja.

Samo klimnem glavom dok on prstima prelazi po mojim nogama.

Ne mogu odbiti svoga muškarca.
Ne dok sam i dalje napaljena.

Odjednom provuče ruke do moje stražnjice i podigne me.

Čovječe, izluditi će me s tim svojim naglim potezima.

Grub je, pa ja, kao druga strana mene, volim to.

Ona prva dođe kada je potrebno, ona pametna, moglo bi se reći.

Previše razmišljam.
Koliko sam čula mi žene smo takve. Razmišljamo o tome što ćemo raditi sutra, ili pak za godinu dana, i to u poziciji u kakvoj sam ja trenutno.

Zatvorim oči i prepustim se svom muškarcu.

Odjednom osjetim mokre i hladne pločice na svojim leđima.
Uh, godi mi to.

Osjetim njegovu krutu muškost na svome klitorisu.

K vragu, s njim bi i deseti put drhtala od toga dodira, ali bih vjerovatno bila ošamućena.

Stisne mi stražnjicu i zabije se duboko u mene.
K vragu.

Polako ga izvuče, pa se ponovo zabije malo žešće.

Već sam izgubljena u njegovu dodiru, svemu njegovom.

Izvuče se te popusti stisak na mojoj stražnjici.

Iskoristim priliku te zarijem prste u njegovu kosu.

Topla voda klizi svuda po mome tijelu.

Opet stisne moju stražnjicu svojim ogromnim rukama i zabije se u mene.

Opet to radi.
Ulazi duboko u mene i ispunjava svaku prazninu.

Gubim se.
Ne mogu više.
Osjetim da pulsira u meni.
Sve više ga pritišćem uz sebe.

Podignem glavu i glasno uzdišemo dok osjećam njegov dah na svome vratu.

...

Nije bitno to što radimo, već kako to radimo.

Svaki pokret, svaka riječ i svaki osjećaj ovog čovjeka savršen je.
Meni je savršen, to je najbitnije.

Nježno trlja šampon u moju kosu.

Mislim da bih mogla zaspati, ali nije baš pametno da ovdje zaspem.

Zbog njega sam zaboravila zašto sam ga uopće zvala.

"Tomas?", prošapćem.

"Molim?", grubi glas prodre do mojih ušiju i prostruji mojim tijelom.

"Želiš li razgovarati o onome što se dogodilo?", nekako nesigurno upitam.

Nadam se da želi jer ne mogu potiskivati tolika pitanja duboko u sebi.

"Ako ti to želiš", izgovori ozbiljno i pusti da voda dođe do moje kose i ispere pjenu šampona.

Mislim da bih trebala početi.

"Kako to misliš da ti je brat, a nije ti brat?"

Spustim pogled na pločice i čekam njegov odgovor.

"Kris je sin mojih posvojitelja. Rodio se sa tumorom na mozgu. Budući da su mu roditelji bili bogati, platili su operaciju i svakakve terapije kod najboljih doktora. Uspio je, pobijedio je tumor", govori kao da se vratio u to vrijeme.

Kao da priča bajku koja je ostala tamo gdje je završila. Bajka sa nesretnim krajem zakopala se, ali uvijek je ostala u sjećanju njenih likova.

A ja sam samo čitaoc koji vjeruje u nju, slušaoc koji pozorno sluša riječi pisca i lika te nesavršeno savršene bajke.

Izgubljena u riječima, tražim one prave, iako znam da ih nikada neću pronaći Ali ću se nadati.
Nikada neću prestati vjerovati u to da ipak negdje postoje.
Nikada neću prestati vjerovati u nemoguće.

Iz misli me trzne Tomasov glas.
Vrati me u stvarnost gdje ništa nije komplicirano, ali ljudi su ti koji neprestano kompliciraju.

"Kada sam imao šest godina pričali su mi o njemu ali mi nisu dali da ga vidim, a to je ono što sam silno želio. Mada je on tada imao tek 3 godine znao sam da ću biti njegov čuvar, ako ikada ozdravi. Molio sam ih da me povedu u bolnicu ali nikada nisu htjeti. Niti mene, niti Annie. Annie i nije bila toliko znatiželjna kao ja, pa se mirila s tim što nije mogla ići. Jednu večer prisluškivao sam razgovor oca i doktora. Saznao sam u kojoj se bolnici nalazi te sam rano u jutro izašao i uputio se pješke do tamo, gledajući na to da nije bila daleko, nešto više od kilometar. Osjećao sam se tako malo dok sam prolazio pokraj gomile odraslih ljudi koji su me gledali kao da sam lutalica. Ispitivao sam prolaznike i našao bolnicu. Ispred sam vidio neki maleni kiosk te kupio nešto kako bih mogao ući. Naravno da sam smišljao plan kako bih to izveo. Tada sam razmišljao unaprijed. Ušao sam i uputio se prema šalteru te gledao u visoku ženu koja je bila sa druge strane. Začuđeno me upitala što trebam pa sam slagao da me majka poslala da odnesem bratu voće koje sam imao, da me čeka ispred jer mora obaviti neke važne razgovore. Bile su to moje prve laži. Nakon svega što sam joj ispričao, odvela me do njegove sobe. Brzo sam ušao jer se više nisam mogao boriti sa znatiželjom. Ispred mene bio je krevet, i on na njemu. Bio je blijed poput krpe sa tamnim kapcima i podočnjacima. Spavao je. Na prvu sam pomislio da je anđeo. Tek sam tada shvatio zašto mi nisu dali da idem kod njega. Gomila aparata bila je oko njega. Približio sam mu se i nagnuo prema njemu bolje ga promatrajući. Nekoliko trenutaka nakon što sam se zabuljio u aparat koji prikazuje otkucaje njegova srca, čuo sam njegov glas. Otvorio je oči. Bio sam začuđen i sretan u isto vrijeme. Pričali smo dosta dugo, kao da smo se već prije upoznali, u nekom prošlom životu. Nakon toga svaki dan sam ga posjećivao. I ako se otac nije slagao sa tom idejom, njegova riječ bila je najvažnija. Nekim čudom, počeo se oporavljati. Uvijek mi je govorio da sam ja zaslužan za to, ali nikada to nisam shvaćao ozbiljno. Čuvao sam ga i branio od svega i svakoga. Nisam dopuštao da nas itko razdvoji, a ni sam nisam znao da sam ga trebao braniti i od samoga sebe."

I tu je stao.
Svaku njegovu riječ pozorno sam slušala i pred očima vidjela sliku svake riječi.

Okrenem se prema njemu i promotrim njegovo lice. U očima mu je sreća zbog prošlosli i tuga zbog sadašnjosti.

"Koliko god krivio sebe zbog toga, sretan sam jer znam da sam upoznao ljudinu kao što je on", zamišljeno kaže.

Znam, znam da jesi. Samo sjećanje na ono najbolje, učini nas sretnima. Pomislimo da još uvijek živimo tamo, ubijeđujemo sami sebe da ćemo tamo i ostati.
Živimo od pustih snova.

Kada ljudi ne bi imali izmišljeni svijet u svojoj šarenoj mašti...tamo gdje se najbolje snalaze. Daleko od ljudi koje ne volimo, daleko od svake okrutnosti...svijetom bi vječno vladao rat...