Sjela sam znajući zašto je tu.
"Vi ste mi poslali poruku?" Upitala sam mirno i lagano se okrenula prema njemu. Sjeo je na drugi kraj klupe cijelim tijelom okrenutim prema meni.
"Da, ja sam.. to jest, mi smo ti poslali poruku. Nadali smo se da ćeš prije doći ako misliš da ti je netko od prijatelja poslao, gledajući situaciju u kojoj smo sada."
Smeđe oči su mu lagano treperile kao da se osjeća krivim što je to napravio.
"I što želite znati?" upitala sam mirno napokon odlučivši im reći sve što znam. Zapravo i ne znam toliko puno.
"Trebam znati što vi znate. Te su nam informacije jako potrebne da pronađemo tvoju majku. Ipak je ona kriva za ubojstvo tvoga oca i zna kako možemo pronaći čovjeka koji ju je na to natjerao."
Duboko uzdahnem.
"Dobro, reći ću vam sve što znam. Samo želim da pronađete toga čovjeka i da dobije ono što zaslužuje."
Pomakne se još više prema meni mahnuvši glavom da počnem i izvadi blok kako bi to zapisao. Iz sakoa izvadi olovku promotrivši ju, te me pogledao i dalje očekujući da počnem.
"Kada sam imala četrnaest godina, čula sam kako teta Emina priča sa nekim na telefon, bila je to Ela. Raspitivala se za mene. Par dana nakon toga je opet zvala. Rekla je da je negdje u Americi. Nije htjela reći točno gdje. Nakon toga razgovora nisam htjela više mogla slušati, ma da sam znala da je i dalje zvala. Nije me briga za nju, jednostavno. Ja sam svoje s njom završila. Nisam to spominjala teti. Nisam, zapravo, htjela znati da Ela postoji."
Duboko udahnem dok me on i dalje pomno promatra.
"To je sve što znam," rekla sam odlučno.
"Hvala vam na svemu. Znate da ovaj razgovor sada ne bi vodili da nam vaša teta želi nešto reći. Potrudit ćemo se da pronađemo tvoju majku. Ako želite javit ćemo vam se ako uspijemo..."
"Ne, ne želim ju vidjeti, više nikada. Ako ju pronađete samo mi recite da je mrtva."
Ustanem se i krenem svojim putem.
Čula sam kako policajac iza mene korača.
"Hvala vam još jednom", viknuo je iza mene.
Samo nastavim svojim putem ne obazirajući se na prolaznike.
Ušla sam u stan i tek sada shvatila da sam došla.
Putem sam razmišljala o svima što su oko mene ili bar što su bili. Ela, Leo, Lucija, teta...
Sjednem na kauč i prolistam po mobitelu da vidim kako su ljudi sretni. Fali mi to. Mislim, sretna sam ja ali mi fali nešto. Fali mi obitelj. Prava obitelj.
Najviše od svega fali mi otac. Bio je čovjek za uzor. Boljeg oca, prijatelja, poslovnog partnera i muža nitko ne bih mogao naći. S Elom i sa mnom nije razmišljao o poslu. Bili smo prava, mala, sretna obitelj. Otac se bavio nekretninama. Pričao mi je o svom poslu, kada sam ga to molila, ali najviše riječi od njega koje sam čula bile su o životu i ljubavi. Davao mi je savjete kad porastem kao da je znao da to neće dočekati.
Čuvaj se onih koji ti govore da te vole, a ne dokazuju to.
Budi uvijek svoja. Ono što ti ljudi govore ne smiješ zamijeniti svojim mišljenjem.
Nađi onoga koji ti daje više nego sam sebi.
Voli prekomjerno ako misliš da je on osoba koja tebe tako voli.
Ne vjeruj previše osobama koje su ti od početka sumnjive.
Živi život koji zaslužuješ i ne dozvoli nikome da ti pokvari to. Onaj kojemu je stalo do tebe podupirat će te, a ne govoriti ti da nećeš uspjeti.
Ništa nije nemoguće, ako vjeruješ u sebe.
Sjećam se kao da je jučer bilo.
To su bile njegove riječi meni, djevojčici od pet godina. Iskreno, ako ikada budem imala djecu i ja ću njima to govoriti. Ono što čovjek treba znati je shvatiti smisao života. Život zna biti stvarno okrutan i hvala mu na tim riječima i upozorenju.
Njegove riječi me podižu, pokreću onaj ponos u meni kada je to potrebno. Ponosna sam što je taj čovjek postojao u mom životu, makar na toliko kratko. Od njega sam u pet godina naučila više nego što kraj nekoga ne bih za cijeli život.
S Elom je bio otvoren i iskren. I nakon deset godina braka ponašali su se kao zaljubljeni tinejdžeri. Uvijek ju je vodio na večere i kupovao joj sitne poklone. Nikada nije zaboravio godišnjicu ili rođendan. Bio je pažljiv. Mislim da svatko zaslužuje takvu osobu pokraj sebe. Naći će ju ako bude uporan.
Jedino što mi je ostalo od njega je kućica na stablu koju sam prije često posjećivala.
Kada god sam mogla otišla sam tamo i razmišljala.
Svaki put kada se pogledam u ogledalo, zamijetim nos poput njegovog, puna usta i guste trepavice koje su se Eli izuzetno dopadale, vjerovatno i svakoj ženi koja ga ugleda, sjetim se njega.
A Ela? O njoj sam prestala razmišljati dok se nije ponovo uplela u moj život.
Što ako ona mene potraži? Što ću u tom trenutku osjećati, napraviti?
Pronašla bi me već da je to htjela. Ona je kriva što sam ostala bez oca. Mogla je jednostavno otići ako je znala da će ju taj čovjek tražiti.
Dosta!
Osjetim kako mi želudac javlja da bit trebala nešto pojesti.
Kopam po hladnjaku ne bih li našla nešto što bih na brzinu napravila.
Skuhala sam špagete sa tunjevinom i pojela nešto brže nego inaće. Nisam ni razmišljala o hrani dok me trbuh nije podsjetio. Čovjek ne bi ni povjerovao koliko ja mogu pojesti ali ovih dana mi nešto ne ide.
Ako primjetim da sam dobila koji kilogram za to uvijek postoji teretana i ako mi je vreća uvijek bila najbolji prijatelj tamo da se malo iskalim. Nisam neka žena za tuću ali ne završi dobro kada počnem.
Zadnji put kada sam bila u teretani sa Nelom, budući da bi me ubila kada bih otišla bez nje, srušila sam vreću pa se našla tik do mojih nogu. Debela špaga je pukla od previše moga mlataranja i njihanja vreće, a ljudi oko mene su me sramotno promatrali. O Bože kada se samo sjetim. Od tada više nikako nisam otišla u teretanu.
Sada radije otrčim koji krug oko parka kako bih se opustila, ali u zadnje vrijeme i to sam propustila.
Što se događa sa mnom?
Imam taj neki osjećaj da ću za koju godinu biti debela sa 20 mačaka u svome stanu i knjigom u ruci. Čini se jako zanimljivim. Htjela bih isprobati, naravno samo to sa mačkama i knjigom, ali budući da sam samo podstanar nije mi dopušteno da imam životinje u stanu. Čak ni hrčka.
Tužno.
Imam osjećaj da ću se rasplakati.
Otišla sam se otuširati na brzinu i krećemo u novi dan.
Sa osmijehom na licu.
Život, kakav god da je, zahvalna sam mu što je od mene učinio jaku i samostalnu ženu.
أنت تقرأ
UTJEHA
عاطفيةNakon što izgubi svoje roditelje petogodišnja Marijana odlazi živjeti kod svoje tetke Emine i kreće živjeti životom o kojem je sanjala. Sve do svoje 23 godine kada joj se život okrene naopačke. Nakon što se zaljubi u čovjeka, o kojem misli da zna sv...
