UTJEHA

2. Poglavlje

Izlazim iz stana.
Početak novog tjedna.
Ljudi jure na svoje poslove i, ne doživljavajući nikoga, sudaraju se jedni u druge.

Naježila sam se kada je zapuhao lagani vjetrić.

Jesen je tek počela, a čovjek bi već mogao obući pola ormara na sebe da mu bude dovoljno toplo.

Leo se jučer nije javio. Nema veze. Sigurno ima dobro objašnjenje. Uvijek ga ima.

Gledam ljude kao da im život ovisi o tome da stignu na vrijeme tamo gdje su se uputili.
Općenito su to ljudi iz kvarta. Pozdravljam.

Ugledam sretan par kako uživaju u društvu jedno drogoga.

Leo i ja smo bili takvi ali zašto više nismo? Stalno ima nekih obaveza. Ne znam da li se izvlači ili je stvarno tako. Ne vjerujem da bi mi lagao. Nema razloga.

Za dva tjedna ima slobodan vikend pa razmišljam o tome da odemo odmor. Možda će nam pomoći da opravdamo naše vrijeme ne provedeno zajedno.

Imam osjećaj kao da se nismo vidjeli godinu dana, a ne tjedan. Fali mi.

Ja sa posla mogu izostati kada želim, ali naravno ne bez pitanja i ako znam da će me gospodin Horvat pustiti poznavajući moj naćin rada i znajući da ću ubrzo nakon to i opravdati.

Iz misli mi prekine poznat glas. Dora- sveznalica i samim time največa tračerica u susjedstvu. Okrenem se.

"Mina" ,viknula je.
"Da samo znaš što se sinoć dogodilo."

Raširila je svoje crne oči divljenju tome što je saznala.

"Opet nešto sa Klarićima?" 

I sama već znam odgovor, ali se nadam da će se možda nešto promijeniti.
Ipak su oni ovaj tjedan na prvom mijestu Dorine trač - liste.

Veselo se nasmijala. Sviđalo mi se to kod nje. Uvijek su me privlačile vesele osobe.

"Da. Sinoć kasno samo se vračala sa trčanja pa sam u prolazu čula neku dernjavu. Morala sam pogledati što je. Znaš mene. Čovjek bi pomislio da uhodim. No, nema veze."
Nasmijala se sebi u bradu.

"Čula sam kako se svađaju u vezi nekog novca. Vjerovatno onoga koji je gospodin Klarić posudio svome prijatelju. Govorila mu je, zapravo, derala se kako ni sami nemaju novaca, a on ide pođivati."

Sada je već postalo dosadno. Sada mi samo treba kava, a koliko vidim neću baš stići po nju. Danas imam puno posla. Bit ću sretna ako je pod pauzom uspijem popiti.

Pogledam na sat. Imam još 15 minuta do početka radnog vremena. Zakasnit ću.

"Oprosti, Dora, žurim na posao."

Napravila je tužnu facu pa se u istoj sekundi opet nasmijala.

"Još samo ovo."
Veselo je skočila nakon što sam klimnula glavom u znak odobravanja.

"Prijetila mu je da će ga ostaviti i otići kod majke."

E to je već čudno za Klariće. Uvijek su se svađali ali to da će ga ostaviti? Nikada. Pobogu voljeli su se više nego itko u ovom susjedstvu.

Nasmijala sam se Dori.

"Pa hvala ti na informaciji, Dora. Vidimo se. Sada stvarno žurim."

Pogledala je sa strane, u gospođu Kling. Nova žrtva Dorinog saznanja.
Njoj će se jako svidjeti to što Dora ima za reći.

"Dobro, vidimo se Mina."
Slatko se nasmijala i uputila prema gospođi Kling.

Ja sam nastavila svojim putem. Ljudi i dalje jure. Jurim i ja.