UTJEHA

45. Poglavlje

Ovo je nenormalno.
Cijeli dan trčim po uredu i pokušavam usavršiti dva odijela i haljinu za neke nove ljude.

Ne mogu ovo sve sama pa sam zamolila neku djevojku u šivaoni da mi pomogne.

Nikada ju prije nisam vidjela ali dosta je druželjubiva.

Dođem do šefovog ureda jer, koliko sam čula, tek je sad došao ovdje.

Pokucam i pričekam dopuštenje, pa ga nakon nekog vremena i dobijem.

"Dobar dan, šefe", umiljato kažem provirivši glavom te uđem.

Iskreno, nisam za ništa raspoložena, ali ne moraju svi to znati.

"Dobar dan, Marijana. Baš sam te krenuo pozvati", grubi i poslovni glas govori mi da ni on nije raspoložen.

Znam da sam rekla da mi fali posao, ali kada sam u ovolikom neredu osjećam da nisam trebala uopće razmišljati o tome.

Ali opet, dobila sam ono što sam tražila.

Puno manje razmišljam o problemima, i to me smiruje.

"Sjedi", kaže te olovkom sa kojom je upravo potpisivao nešto, pokaže na stolicu ispred njegova neurednog stola.
Nije da je neuredan, ali je pretrpan papirima, više nego inače.

Odloži olovku i svoje oči uperi u mene.

Samo se nadam da nisam nešto krivo napravila.

"Znam da imaš previše posla od one revije jer su ljudi definitivno poludjeli za tvojim kreacijama", govori kroz smijeh i neko zadovoljstvo.

Dobro, kada je tako, sigurna sam da me neće otpustiti ili nešto takvo.

"Stoga želim da uputiš Vonnu u svoj posao jer si upravo dobila partnericu kako bi ti bar malo pomogla u gužvi u koju si zapala. Vonna je najme, poslije tebe, najbolja radnica ovdje, i sa time tebi bliska osoba, pa znam da će te se odlično slagati", zadovoljno kaže.

Osmijeh mi se raširi i trenutno sam izgubila dar govora.

Nadala sam se svemu, ali ovome nisam, nikako.

"Hvala vam", jedva izgovorim gutajući ogromne knedle.

"Hvala tebi, Marijana."

Ustanem se sa stolca, zadovoljno se smijajući te još jednom klimnem glavom.

"Marijana", šefov glas me zaustavi na samim vratima.

"Želim te još obavijestiti da si upravo dobila povišicu", suviše uvjereno to kaže i nasmije se mom izrazu lica.

Brzo zatvorim usta i malo prikrijem iznenađenje.

"Stvarno?", kažem jedva čujno ne vjerujući u ono što sam čula.

Povišica?
Bar mi posao dobro ide ako ništa drugo.

Klimne glavom i raširi svoj osmijeh još više.

"Ovo je najbolja vijest koju sam ikada čula. Hvala vam", izneđeno izgovorim te izađem iz njegova ureda.

Možda mi nije neki dan za sreću jer imam dužnost otići na sprovod nakon posla, ali me definitivno iznenadilo.

Gledam Vonnu kako trči prema meni, dok nikog drugog više nema na poslu.

Ne znam bih li se izmaknula jer imam osjećaj da će me srušiti ako skoči na mene, ili da ostanem na mjestu i nadam se da će se zaustaviti.

Ukočim se, ni sama ne znajući zašto, dok mi se sve više približava.

"Zdravo, partnerice", ponosno kaže i lagano me zagrli.