UTJEHA

28. Poglavlje

Žestoko sam zakočila na prilazu kuće i izletjela iz auta izćupavši pojas.

Ljuta sam.
Jedino što je sada bitno su odgovori na moja pitanja.

Ovo kako se osjećam moglo bi se mijeriti sa luđakom koji kani ubiti.

Brzo i odlučno hodam prema stražnjem dijelu.
Toj prokletoj ljuljački.
Zato me teta i zvala, i bila tako čudna.
Nema drugog razloga.

Trenutno mrzim sve oko sebe i ako mi se tko približi iskušao bi moje vještine.
Nisam poput muškaraca, pa su moje vještine općenito udaranje tamo gdje najviše boli.
Bez odgovornosti.

Ova žena će dobiti svakakve riječi, ali nije zaslužila da trošim energiju na nju.
Nije ništa zaslužila, a ipak ću joj pružiti besplatan tretman svoga jezika.

"Kako se usuđuješ doći ovamo?", derem se dok stajem nekih 10 metara ispred nje.

Ustala se i prešla pogledom po mojem licu, pa ostatku tijela.
Gledam ju u oči i po prvi put zaustavljam svoje misli na njima.
Oči..nema dalje.

"Mina?", onaj njen blagi, za mene sada vražji glas, prodire mi duboko u mozak ali ne definira ga.
Potiskujem ga u kut sa davno ostavljenim stvarima.

"Ja za tebe nisam nikakva Mina i odgovori mi na jebeno pitanje", glas mi je grub ali tek kontrolirano miran.

Ponovo je sjela da ljuljačku i pogledala u pod.

"Došla sam pružiti ti život kakav nisi imala", izgovorila je.

Pružiti mi život kakav nisam imala?
Koji kurac ova žena sebi umišlja?

"Nakon jebenih deventnaest godina? Jesi li ti svoja? Nakon toliko godina došla si glumiti majku, a znaš da nikada to nećeš biti. Samo preko mene mrtve", izderem se zadnje riječi i čvrsto stišćem šake.
Kao da će mi se slomiti svaka košćica u mojim prstima.

"Imam dobar razlog da opravdam vrijeme što me nije bilo. Samo mi vjeruj, molim te", tužno izgovara.

O ne, neće me zavarati sa svojim riječima.
Trebala je ostati tu i nikada joj ne bih ni prestala vjerovati.

Ispustila sam kratki osmijeh ne povjerenja.
Vjerovatno izgledam kao luđakinja, a točno tako se i osjećam.

"Da ti vjerujem, ha? Čekaj, stvarno očekuješ da ti vjerujem?", uvjeravam ju u to da je izgovorila najveću glupost što sam ikada čula.

"Ne moraš. Ali želim da znaš da sam to morala napraviti. Taj čovjek je opasan", priča mi kao da je došla sa nekog puta, sa kojeg sam ju željno išćekivala.

"Odgovori mi na jebena pitanja 'zašto?' i možeš nestati odavde isto kao i što si došla."

Želim saznati sve. Zaslužujem te proklete odgovore. Biti će mi lakše kada znam da me neće proganjati ostatak života.

Udahnula je i gleda pravu u moje oči.
Donekle sam se uspjela smiriti ali nakada u potpunosti neću kada je ova žena u mojoj blizini.

Ustala se i polako mi se približavala zaustavivše se nešto malo dalje od mene.
Imam potpuni pogled na njeno lice.
Nema niti jednu boru.
Netko bi mogao reći da mi je sestra.
Ali, nije.
Ništa mi nije.

"Zato što bih ti bila na njegovom mjestu da to nisam učinila tvome ocu. Žao mi je zbog toga. Sve bih napravila da nisam upoznala tog čovjeka.."
Prekinem ju.
"Dosta bajki. Zašto si ukrala novce?", bahata sam i ljuta.

"Nisam ih ukrala. Ti novci pripadali su meni."

Prekinu nas sirene policije koja je upravo okupirala cijelu kuću.
Trčali su prema nama dok sam ja mirno stajala, a Ela me gledala kao da želi da ju zaštitim.