UTJEHA

13. Poglavlje

Bila su to nečija prsa.

Podignula sam glavu i susrela se sa nevjerojatnim prizorom.

Zelene oči zamišljeno su gledale u mene.
Taj pogled prebacio me u sasvim drugi svijet, izvan ove okrutne stvarnosti, i nema nikoga da nas vrati gdje smo bili.

Izgleda nešto starije od mene.
Sve što vidim na njegovom licu je nevjerojatno savršeno.

Možda pretjerujem ali nitko nikada nije imao ovakav utjecaj na mene.

Guste obrve bile su mu spuštene, a usne lagano rastvorene dok je kratka brada isctavala sve njegove crte lica.

Tamna kosa mu je letjela na sve strane u smjeru vjetra.
Ovaj čovjek je tako savršen i nestvaran.

Čekam taj trenutak da samo nestane ispred mojih očiju i više ga nikada ne vidim, no, izgleda da se to neće dogoditi.

U kutu oka primjetila sam malenu bijelu kućicu iz koje sam izletjela i Lea kako stoji na vratima.

Odmaknula sam se od savršenstva ispred mene tek primjetivši da su mi ruke bile na njegovim prsima, a njegove obgrljene oko moga struka držeći me kako ne bih pala.

"Oprosti", zbunjeno sam rekla ne odvajajući pogled sa njegovih očiju.
Šutio je.

"Kojim putem se ide prema gradu?", ljubazno sam pitala pokušavajući doći sebi.

Osvrnula sam se oko sebe. Ne znam uopće gdje sam.

Leo je još uvijek stajao na vratima ljutito gledajući prema meni. Držao se za međunožje nagnut na zid pokraj vrata.

Nadam se da sam ga dobro opalila tako da me neće uspijeti uhvatiti budući da jedva hoda.

"Lutko, daleko si od grada. Ako želiš odvesti ću te. Živim u blizini. Samo me prati."

O Bože, i glas mu je savršen. Koliko grub isto toliko i nježan.
Krenuo je prema ulici iza mene. Nije mogao vidjeti Lea, a Leo jedino što je vidio je stražnji dio savršenstva kojem su se koraci sve više udaljavali.

Ostala sam zbunjeno stajati gledajući u Lea.

Što ako se njih dvojica poznaju i Leo je ovo namjestio?
Nije mogao znati da će se ovo desiti i baš u ovom trenutku!
Ma jebeš sve!

Okrenula sam se uputivši se za savršenstvom.

Bio je već dosta udaljen od mene ali je sporo hodao dok sam ja ubrzanim korakom išla za njim.
Na sebi je imao malo širu dvodijelnu trenirku i sportske tenisice. Trčao je.
Stražnjica mu je bila savršena u toj trenirci, a kosa mokra i raščupana.

Napokon sam došla do njega te usporila hod kako bih uhvatila njegov ritam.

Samo je hodao ništa ne govorivši.
Ne izgleda mi baš poput šutljuvih tipova.

"Kako si došla ovdje ako se ne znaš vratiti?"

Okrenuo se prema meni podignutih obrva.
Što da kažem? Neću valjda istinu.

"Došla sa sa dečkom kako bih proslavili moj rođendan u njegovoj staroj kući u kojoj nikada nisam bila, a cijelu put sam prespavala", slagala sam.

K vragu, zar sam morala reći dečkom?

"Znači trenutno nemaš pojma gdje se nalaziš?"

Klimnula sam glavom dok me promatrao.

Taj tip mi je od nekuda poznat ali se ne mogu sjetiti.
Možda iz nekog filma?

Pričam gluposti.

"Lutko, nalazimo dvadeset kilometara od centra", rekao je kroz osmijeh.

Taj osmijeh..
Zar je sve na ovom čovjeku savršeno?