UTJEHA

33. Poglavlje

Živčana sam.
Trčim po kući i kupim svoje stvari.

Hvala Bogu da je glupača otišla.
Samo mi je ono njeno nevino lice pred očima.

Zgrabim torbu i ljutito hodam prema hodniku te obujem starke i pokupim mobitel.

Ne želim se osvrnuti više.
Stvarno mi je dosta ovakvih sranja.
Kao da se borim sa ženom muškarca kojeg volim, još da ima djecu s njom, dok sam ja samo glupača koja se nadala da će ostaviti sve zbog mene.

Pa naravno da će ona pobijediti.
Ne želim se ni truditi.
Ne bih se htjela uplitati u ičiju obitelj.

Svi moji planovi pali su u vodu, i još time se pokrili kamenjem.

Izletim iz kuće što prije dok Tomas nije došao.
Sigurna bih da bi me zaustavio.

Slaba sam u ovakvim situacijama, ali riječi mi nikada dosta.
Rekla bih mu puno toga što ne mislim.
Uvijek to radim.

Brzo hodam, skoro pa trčim. Samo da ga ne sretnem negdje.

Gdje mi je sad vražji mobitel?
Buram po đepovima u potrazi za njim.
Oh, hvala Bogu.
Izvadim ga i nazovem Nelu.
Gledam u rasvijetu oko sebe.
Ne bih ni znala kuda idem da je nema.

"Prekidaš mi film!", glasno kaže dok se javi nakon prve zvonjave.

"Ma jebe mi se za tvoj film. Slušaj, trebam hitnu pomoć. Molim te. Važno je. Samo pristani", ljuta sam dok brzo izgovorim.

"Dobro. Šta ti je? Govori!"

"Znaš li gdje Tomas živi? Mislim, sjećaš li se jer si me vozila prije par mjeseci?"

Dišem brzo dok sve brže i brže hodam, dok se osvrćem oko sebe u nekoj panici.

Kao da bježim od psihopata koji me neprestano prati.

"Da. Što se dogodilo? Čujem ti u glasu da nisi dobro", zabrinuto kaže.

"Ne mogu ti sada ništa objasniti. Samo dođi kod one bijele kuće. Leo i to.. Znaš. Čekam te ispred. I ostaješ večeras kod mene", brbljam kao da mi život ovisi o tome hoće li doći.

"U redu. Stižem odmah", kaže kao da joj apsolutno ništa nije jasno.
Pa kako bi bilo?

Prekinem dok ugledam tu kuću. Budi svakakva sjećanja u meni ali ne mogu sada razmišljati o tome.

Bježim od problema, da. I ako znam da se ti problemi neće sami riješiti.

Potrčim do kuće i sakrijem se iza ograde na prilazu.

Ova kuća jedina nije osvijetljena i tu me Tomas ne može vidjeti. U potpunom sam mraku.

Tomas?
Kakve on veze ima sa cijelim mojim životom?
I dalje ne shvaćam.
Možda sam htjela pobijediti ovaj rat, ali ne želim više.
Dižem ruke.

Stalo mi je, itekako mi je stalo do Tomasa ali ne mogu do vijeka trpiti njegovu sestru.
Tjerati će me od njega cijelo ovo vrijeme.

Možda Tomas i nije kriv.
Ma k vragu, on je glavna tema svega ovoga.

Vidim svjetla od auta ali pričekam da stane ispred.

Polako se vozi.
Tek kada bolje pogledam shvatim da to nije Nela, već Tomas.

Srce mi počne brzo kucati.
Osjetim ga na svakom dijelu svoga tijela.

Neki strah još me više obuzme dok se ukočim, ne mogu ni trepnuti.

Djeluje mi kao usporeni snimak dok se cijelu vječnost borim da me ne primjeti i jednostavno prođe.

Vidim njegovo lice kroz staklo auta.
Jedna suza krene mi se spuštati niz obraz.