UTJEHA

51. Poglavlje

Tišina je zavladala cijelom prostorijom.
Čak i zvuk kapljanja je prestao.

Ne znam je li to samo moje iščekivanje na bilo koju njegovu riječ ili nešto drugo, nešto što sanjam, još uvijek.

Tu sam, u hladnoj prostoriji sa konopcem pričvršćenim o svoje ruke, za koje se bol trenutačno umanjila, sve dok ne budem osjećala ni jedan dio svoga tijela.

Disanje mi se ubrzalo po načinu podizanja mojih grudi, ali ne čujem ga.

Ne postoji ništa što bi mi ukazalo da je to san, ali i ništa da bi bilo toliko stvarno.

Osjećaji su mi nestali na ovoliko vremena koliko čekam.

Počinjem polako i zaboravljati što to čekam.

"Reci mi da ovo nije san", izgovorim pustoj tišini oko sebe.

Ne znam zašto, kako, niti kome.
Želim da taj glas iz moje glave nestane, ili vrati film unatrag kako bih se uvjerila da nije stvaran.

Samo jednu riječ, jednu jebenu riječ da sve stane na svoje mjesto.

Zrela sam za ludnicu.
To je to.

Tek nakon što sam shvatila, duboko disanje rasparalo je moje uši, a prilično sam sigurna da nije bilo moje.

Hladni prsti dodirnu maramu sa gornje strane i polako ju počnu povlačiti.

Zatvorim oči, i ako sam svjesna da neću vidjeti ništa ispred sebe.

To je samo moja mašta.
Prokleta bila.

Marama mi je sad nešto iznad čela pokupivši sve čuperke sa sobom.

Svijetlost već dopire do očiju, pa ih čvrsto stisnem kako bih spriječila to peckanje u njima.

Osjećam se poput vampira, samo što mi još koža nije počela goriti.

"Možeš otvoriti oči, Mina", odjekuje glas u mojoj glavi.

Bojim se da to nije moguče.
Treba mi psihijatar!

"Ne, ne mogu", prošapćem.

Stvarno ne mogu.
Bar ne još duže vremena.
Pokušam, ali svjetlost je prejaka i ne želim da mi do kraja spali mozak koji se vjerovatno preokrenuo tri puta u zadnjih pet minuta.

Sve je ovo suludo.
Ne znam da li da plačem ili se, eto, nasmijem svemu što se dogodilo, što se događa ili, još gore, što će se dogoditi.

Lagano se privikavajući na svijetlost zatvorenih očiju, tek ih donekle otvorim tako da mi trepavice prikrivaju večinu toga.

Oh, Bože.
Neki val boli prostruji mojom glavom i lagano zajecam.

Ignorijajući nastavak boli počinjem sve više otvarati oči.

Nakon dugog i brzog treptanja otvorim ih do kraja i, ne znam kojim čudom, osjetim kako su mi se zjenice u djelić sekunde smanjile do samo jedne malene točkice.

Shvativši da ispred mene nema nikoga duboko udahnem davajući plućima zraka.

Pravo pitanje je 'tko je maknuo povez za očiju?'

Nadam se nije nitko koga poznajem, i nakon svega ovoga jedino što bi mi bilo drago znati je da je duh.

Razgledam prostoriju ispred sebe.

U sredini sam ogromne garaže, ili neke napuštene tvornice.

Zid je udaljen od mene bar petnaest metara.

Na vrhu se nadziru maleni prozorčići zaštićeni rešetkama.

S desne strane su ogromna željezna vrata zelene boje koja se tek na nekim mjestima nadzire, a ostatak je teško zahrđao.