UTJEHA

4. Poglavlje

Parkira ispred kazališta.
Ne vodi me valjda unutra?
Što se s njim događa? Mrzim kazališta. Zar on ne zna što ja volim?

Okrene se prema meni i nasmije. Pogledam ga smrknuto, hladnokrvno dok se on odmah uozbilji.

"Idemo unutra, je li tako?", upitala sam već pucajući od bijesa.

"Da,idemo. Zar ti se ne sviđa ta ideja? Ako želiš možemo.."

Dosta mi je. Uhvatim čvrsto kvaku te izađem zalupivši vratima najjače što sam mogla, i uputim se što dalje od njega.

Trebam alkohol kako bih se olakšala. Zaboravila sam kakvog je okusa ali ne to koliko opušta.
Čujem njegove korake kako ubrzano hodaju za mnom. Lagano se okrečem prema njemu.

Krenuo je nešto reći no prestigla sam ga.

"Što se događa sa tobom, Leo? Kriješ mi nešto. Znam da mi lažeš."

Spusti glavu ne htjevši me pogledati. Zar sam pet godina za dečka imala samo običnu kukavicu koja se boji suočiti sa problemima?

"Minaa..." Zaustavio se.

"Što je Leo, što? Da li ti uopće znaš tko sam ja? Ne znaš ni što volim. Koliko sam ti samo puta rekla da ne volim kazališta niti mjesta u javnosti, a ti kao da me u inat vodiš po takvim mjestima. Koliko sam ti puta rekla da su mi je najdraži cvijet orhideja, a ti mi uporno šalješ ruže. Jesi li me ikada poslušao kada sam ti pričala. Što ti se mota po glavi? I zašto mi zadnjih tjedan dana uporno lažeš?"

"Gledaj Mina, volim te. Zar nije to jedino bitno?" Ugrizao se za usnicu.

"Oprosti Leo ja više ovako ne mogu. Ako mi ne misliš reći što kriješ gotovo je, Leo. Zaslužujem dečka koji će mi vjerovati i koji će znati stvari koje su potrebne da zna. Ti me ne poznaješ. Ni nakon pet godina veze me nisi upoznao. Leo, žao mi je. Stvarno mi je žao."

Pogleda me uplašenim pogledom. Ma stvarno?

"Nije ništa, Mina. Ništa se ne događa. Govorim ti istinu."

Laže. Laže. Laže.
Govorio je glasić u meni.

Oči mi se napune suzama. Ovo je kraj. Gotovo.

Pogledam u njegove preklinjajuće oči i odlučim.

Okrenem se i odem.
Ostavila sam ga.
Nakon nekoliko metara okrenem da pogledam je li otišao i vidim kako ljutito udara dlanovima o volan i nešto viče.

Zar sam ga toliko povrijedila? Vjerujem da ne više nego što on mene. Odustajem.

Nazvala sam Nelu. Trebam nekoga uz sebe. Ne mogu ovo.

"Halo?" znala je da nešto nije u redu.

Suze mi se slijevaju niz lice, već crveno od plakanja.

"Nela, molim te hoćeš li doći po mene na trg. Čekam te ispred fontane", govorila sam u jecajima.

"Mina? Što..? Što se dogodilo? Jesi li dobro?", zabrinuti glas je dolazio s druge strane slišalice.

"Samo dođi, molim te", molećivo sam jecala.

"Dolazim odmah!" Poklopila je.

U ovo doba puno ljudi prolazi i čujem korake oko sebe ali ne obazirem se. Ništa mi trenutno nije bitno.

Sjedam pokraj fontane i spustim glavu u dlanove jedva dišući.
Zar sam stvarno to napravila? Ostavila sam ga? Zauvijek?
Žao mi je. Žao mi je.

Čujem kako netko trči prema meni. Podignem glavu jedva vidjevši od suza koje su mi zamutile oči.

Sjela je pokraj mene i snažno me zagrli.