UTJEHA

53. Poglavlje

                            TOMAS

Prošlo je dva tjedna od kada ju nisam ni vidio ni čuo.

Nestala je bez traga.
Priznajem da sam nekoliko puta pokušao izvući to iz Lucije i ostalih koji bi mogli znati gdje je ona, ali nitko ne želi ni A reći o bilo čemu što se tiče nje.

Gledaju me kao da sam ju ubio, a u stvari nemaju pojma što se točno dogodilo.

Čak sam unajmio čovjeka da prati Emimu i jedino što sam saznao je da često kupuje na odjelu za bebe, za što sam prvo pomislio da je Mina trudna i skoro se onesvijestio dok me čovjek nije ošamario i rekao mi da je kuma djeteta neke tamo prijateljice ili što joj je već.

Ima tu još puno toga kao, na primjer, da žena dosta vremena provodi u teretani i boksa, zamisli boksa?

Uglavnom, nikakvih korisnih informacija.

Odustao sam nakon četiri dana jer izgleda da s nikim nije u kontaktu.

Ima puno stvari koje sam joj imao za reći, a ni jedna od njih nije izgovorena.

Bitno je to da sam ja zasrao sve što se zasrati moglo i sam sebe doveo u situaciju iz koje se ne znam, niti ću ikada moći, izvući.

Od dana kada sam ugledao Minu znao sam da je ona 'ona prava', ili kako god, i sve sam učinio da ju dobijem, a znao sam, jebeno znao da ću se morati ili ubiti, ili joj reći istinu, sve dok ju nisam upoznao i dok se sve nije počelo odvijati kako se veće odvijalo, tada je taj dio mozga koji je 'znao' izgubio pojam o postojanju.

A ja k'o ja, uvijek me najviše privlačilo ono što je zabranjeno.
Što je najgore ona je u mom životu predstavljala atomsku bombu, i svaki moj korak bliže njoj predstavljao je korak do totalnog samouništenja.

Prvo je to što oslijepim na sve druge što su se nalazile u mojoj blizini, zatim mi zauzme cijeli mozak, pa prestanem razmišljati o bilo čemu drugom, i onda pretvori moj životni film u neki sasvim drugi u kojem sam se čak osjećao i bolje.
Sad se osjećam usrano kad se sve ponovo vratilo.

Ne znam više kud da odem, a da me nešto ne podsjeti na vrijeme koje smo proveli zajedno.

Sve se bojim da ću još postati ovisan o njenom postajanju u ostatku mog života.

Tko bi uopće oprostio budali kao što sam ja?
Nadam se da ona bi.

Prođem rukom kroz kosu te si natočim još jednu čašu viskija i iskapim.
Godi mi ta gorčina u grlu.

Čujem zatvaranje ulaznih vrata i odzvanjanje štikli osobe koja mi je sve ovo priuštila tvrdeći da samo želi 'dobro' ljudima u svojoj blizini i pritom im uništiti i ono malo nade što je bilo u njima.

"Tomas?", doziva moje ime pritom otvarajući i zatvarajući sva moguća vrata.

"Nema me", viknem pritom si nalijevajući viski.

Zvuk peta se približava onim užasnim zvukom koji me svaki put natjera da zaplačem, te se zaustavi kod ulaza na terasu na kojoj sam imao svoj mir dok ona nije došla.

"Kako se osjećaš?", pita i nastavi tutnjati sve dok ne dođe do stola te sjedne na platnenu stolicu.

"Kako bi se ti osjećala u mojoj situaciji?"

Ispijem viski već teško ga gutajući i nastavim gledati u daljinu vidjevši samo Minine plave i krupne oči ispred sebe.

"Ne znam. Usamljeno, krivo, bez imalo volje, glupo, živčano?"

Stisnem oči pokušavši izbiti svaku sliku iz glave.

"Poduplaj to i dobit ćeš konačan odgovor."