42. Poglavlje

1.2K 110 5
                                    

Sve se vrti oko mene.
Zašto mi nikada nije pričao o svom životu?
Zašto on zna sve o meni?

Želim znati što je radio kada je bio dijete, želim upoznati njegovu obitelj, njegove prijatelje.
Želim znati sve.

A i ono što znam, dugo je trebalo kako bi mi rekao.

Naravno, ne ciljam na ono što on jest kada je pokraj mene.

Već onog Tomasa kojega poznaju svi drugi osim mene..

"Ne želim bježati! Dopustio si da ti se približim. Dopustio si da te.."

"Ne!", prekine moje divljačko deranje pomiješano sa strahom.
Strahom da ga ne izgubim.

Okrenem mu leđa da ne bi vidio suze u mojim očima.
Gledam u daljinu. Tamo gdje je sve bolje nego ovdje.
Nakon što je on sve ovo započeo samo tako će se okrenuti i otići, ostaviti sve ovo.

Osjećam njegov pogled na meni, i njegov miris kako sve više dopire do mojih nosnica.

Nije lako samo tako zaboraviti taj miris, te oči i taj glas koji u meni pokreču sve ono što je davno umrlo.

Samo zatvorim oči i čekam.

Svoje tople ruke stavi na moje obraze nježno ih trljajući.

Stišćem usne dok pokušavam zaustaviti suze.

Ne mogu ga pogledati, ne mogu opet vidjeti te oči.
Ne, neću se moći odviknuti od njega.

Gdje je ta ovisnost nestala kada smo ovako blizu, a radimo ono što ne bih trebali?

Gdje je nestala kada se borim da ga ne zagrlim, dok me on ovako povrijeđuje?

"Mina, pogledaj me", naredi grubim, ali tihim glasom.

UTJEHAUnde poveștirile trăiesc. Descoperă acum