UTJEHA

35. Poglavlje

Novi je dan. Sve ono što se jučer dogodilo nikako mi ne izlazi iz glave.
Zašto bi se Tomas krivio?
Zašto ja uopće mislim o njemu?

Odmaknem Nelinu ruku sa svog trbuha i ustanem se.

Zaspala sam u suzama dok me Nela bezuspješno pokušala utješiti.

Ni sama nisam znala da mi taj čovjek toliko znači.

Obavim jutarnju higijenu i uđem u sobu pogledavši da li Nela još uvijek spava.

Kako da ne. Spava kao krepana kokoš.

Tiho izađem iz sobe i hodam prema kuhinji.

Osjećam glad iako mi se baš ništa ne jede.Najradije bih se zatrpala u deke i prespavala bar jednu godinu.

Otvorim frižider i gledam u svu tu hranu koja je u njemu.
Sve što mi se trenutno gadi.
Čak mi se ni kava ne pije.
Što se sa mnom dešava?

Trbuh mi daje obavijest da sam još uvijek gladna.
Baš lijepo..

Izvadim konzervu ribe i nezadovoljno ju stavim na mali kuhinjski stol.

Moram nešto pojesti jer bi mi crijeva dosađivala cijelo vrijeme.

U zadnje vrijeme sam počela manje jesti i stvarno se čudim sama sebi.
Ja, kao tolika ljubiteljica hrane, ne mogu jesti.
Ajde da još ne mogu jesti, već mi se praktički gadi.

Uzmem vilicu i šnitu kruha te umorno sjednem za stol i zagledam se u tu jadnu konzervu ribe.

Možda ipak ne bih trebala.
Ali moram.

Ne mogu dopustiti sebi da umrem od gladi zbog tog muškarca.

I da, to je moj ponos.
Ponos kojim tjeram one koje volim, kojim pokušavam sebe ubijediti da mogu bez njih.

Pretrpila sam dosta u životu da ostanem jaka, ali Tomas..

On je nešto sasvim drugo. .Njega..

"Jutro", misli mi prekine veseo glas.

Dođe, te me poljubi u obraz i nekoliko trenutaka me gleda.

"Jesi li bolje?", zabrinuto pita zakačivši mi pramen kose iza uha.

"Valjda", kažem najsigurnija u tu riječ.

Ode do frižidera i otvori ga, doslovno gurnuvši glavu u njega.

"Usput, izgledaš grozno", kaže dok vadi namaz.

"Pa baš ti hvala. Trebalo mi je to", podrugljivo kažem otvarajući konzervu.

Jesam ja nju otvorila, ali sam pola ulja iz nje prosula sebi po rukama.

"Pa jel može meni išta krenuti od ruke u ovom jebenom životu", ispuhnem u nevjerici.

Nela se smješka dok maže namaz na kruh.

Dođem do sudopera i lagano ju gurnem bokom na što ona odmah prestane, ali ne zadugo.

Perem ulje sa ruku dok slušam njeno tiho cerekanje.
Baš divna melodija.
Obrišem ruke i ljutito se okrenem prema njoj.

"Što se smiješ?", ljutito ispuhnem.

Samo se okrene i sjedne za stol tek onda pogledavši me.

"Možda bi te i krenulo kad bi bila malo blaža", govori sa trunkom umišljenosti.

Kao pametno je to rekla.

"Misliš da sam trebala zamoliti konzervu da se sama otvori prije nego sam ja to pokušala", ignoriram ono što je mislila postići tim riječima.