UTJEHA

52. Poglavlje

Tjedan dana kasnije..

Nisam ni svjesna kako je brzo prošlo.
Shvativši da sam ovdje već dva tjedna, čudim se sama sebi.

Nisam imala pojma da bih ovako nešto bezvrijedno mogla čekati toliko vremena.

Kako sam se sve više pravila da me nije briga to sam više odgovora dobila od Tomasa, bez i da sam ga tražila, ali priznajem da sam ih potajno željela znati.

Rekao mi je da za Clarka radi otkada je došao u Zagreb, rekla bih oko četiri godine.
Upoznali su se kada je ostao bez novaca, a Clark je to nekim slučajem saznao, i ponudio mu posao 'iz snova'.

Možda bih i ja takvo nešto učinila, ne znam.
Vjerovatno kada bih ostala bez svega što imam, ali bijelo roblje nije način na koji bih to popravila.
Zapravo bih ga još više pogoršala.

Ne vjerujem u to da bih pristala na prvu priliku koja mi se pružila.

Pitala sam ga je li baš ostao bez svega što je imao.
Rekao je 'ne'. Samo to. Nije mi ništa dalje htio reći, a ja nisam htjela pitati.

U njemu više nisam primjetila ni trunku kajanja.

Ja sam glumila ravnodušnost i smatrala ovo isključivo poslovnim.

Odbijala sam ga gledati u isto vrijeme kada i on mene, iako sam cijelo vrijeme razmišljala o nama.

Nije mi žao što sam mu dala sebe. Bila sam sretna i mogla sam naslutiti da će se nešto ovako dogoditi.

Nikada mi nije pričao o svojoj prošlosti kao o sebi samome u njoj. Nikada nisam shvatila tko je njega toliko povrijedio, da on sam povrijeđuje ljude oko sebe.

Za Elu mi je rekao da ju nikada nije upoznao, ali je znao onoliko koliko i ja, i to da je radila desetak godina za Clarka.

Smislili smo plan kako da odem odavde, ali ne i kako da se osvetim, što mu nisam htjela baš ništa reći.

Naravno da ću se osvetiti samo mi je potrebno još nekoliko informacija od Tomasa.

Znamo dovoljno da smo već donekle razradili plan.

Clark dolazi danas pogledati kakve koristi ima od mene.

Jedino čega se bojim je da mi plan ne uspije.
To je ono što najmanje želim.

Vrata sa strane zaškripe te odmah skrenem pogled na njega.

Nervozna sam, i to je normalno.
Samo ne znam je li to što, kada ga svaki put nanovo ugledam, pomislim da se ništa od ovoga nije desilo, ili zbog toga što ću uskoro biti u rukama onoga u čijim nisam nimalo sigurna.

"Dolazi za pola sata", strogo kaže, mirno me gledajući, ali mogla bih se zakleti da je jednako nervozan kao ja.

Klimnem glavom otkrivši svu nervozu koju sam skrivala.

Digne jedan prst kao da mi poručuje da pričekam te nestane u onu prostoriju.

Odlučim proći plan još jedan put, ali prekine me njegovi koraci koji su trenutno usmjereni prema meni.

U rukama drži konop i maramu.
Shvativši da me mora vezati ispustim glasan zvuk nezadovoljstva.

Ništa ne kaže samo mi zaveže ruke te se udalji od mene.

"A marama?", dodam dok me promatra.

Spusti pogled kao da se srami te vrati onaj hladan pogled na moje oči.

"Moram biti siguran da nećeš napraviti nikakvu glupost", zabrinut je.

Možda zbog sebe jer bi mogao dobiti otkaz, ali možda i zbog mene.