Jedna noć

»Pazi kuda hodaš!

Ava P.O.V

Nije mi bilo toliko teško pronaći školu. Ogromna bijela zgrada prostirala se duž jedne duge ulice. Velika bijela natpisna tabla govorila mi je da sam na pravom mjestu.

London High School Academy

Zastala sam na pločniku ispred, a zatim krenula prema ulazu. Jedna velika staza odvajala me je od ostalih učenika koji su već stigli te su u grupicama stajali na velikom dvorištu.

Prije nego što sam ušla u hodnik, osjetila sam vibriranje telefona u džepu. Izvadila sam ga i pogledala u  zaslon. Mama.

"Halo?", javila sam se.

"Dušo", rekla je tiho, a u glasu sam joj mogla osjetiti prizvuke zabrinutosti. "Jesi li fino stigla?"

Nasmiješila sam se. "Da, mama. Vozač taxija me nije odveo i negdje napao...", rekla sam sarkastično, odmah shvatajući koliko je to bila grozna šala.

"Ava to nije nebitna stvar."

"Šalim se, mama. Uredu? Izvini, znam da sam pretjerala."

"Ava, dušo", zastala je na momenat. Čula sam tatu kako nešto pored nje govori. "Ovaj, moramo danas razgovarati kada stigneš kući, uredu?"

"Mama, da li se nešto desilo? Zašto ti je glas odjednom takav?", upitala sam, pojačavajući glas zbog čega me je nekolicina učenika koji su prolazili pored mene pogledala.

"Ništa, dušo", mama me je prekinula, "sve je uredu. Samo sam to tako rekla, bez razloga."

Malkice sam se smirila. "Dobro, onda mama...trebala bih sada ići ako ne želim da zakasnim prvi dan."

"Dobro dušo. Čuvaj se. Ljubimo te."

"I ja vas. Volim vas."

"I mi tebe."

Ugasila sam telefon, smiješeći se.

....

Čim sam ušla unutar škole primjetila sam da je prostor bio i više nego osvijetljen. Sa ulaza škole prostirao se dugački hodnik čiji su zidovi bili ispunjeni brojnim ormarićima. Nekoliko učenika stajalo je oslonjeno na njih, međutim nitko se nije suviše obazirao na mene. Kao i uvijek, bila sam previše neupadljiva i neprimjetna.

Prošla sam pored njih i uočila ogromni natpis uprava. Gurnula sam vrata i ušla unutra. Za pultom je sjedila starija, sijeda, gospođa. Prišla sam i nasmiješila se.

"Dobar dan. Ja sam nova."

"Ime dušo?", upitala je ljubazno.

"Ava... Ava Rosvelt."

Kimnula je glavom. "Samo momenat. Očekivali smo te."

Počela je kopati po velikoj hrpi papira u jednom ćošku stola, a onda ih je napokon pronašla. Pružila mi je nekoliko papira uzvezanih heftaricom. "Ovdje su ti dušo svi potrebni rasporedi satova te mjesta učionica i ostale zavrzlame."

Prvi mi je čas bila matematika, tako da mi je objasnila preko tlocrta škole kako da uspijem stići do kabineta.

Za ostale časove sam se već nekako trebala snaći. "Ali svakako imaš jos 10-tak minuta do početka časa. Slobodno malo prošetaj izvan škole. Upoznaj nekoga."

Nasmiješila sam joj se. " Uredu. Hvala vam."

"Nema na čemu, dušo...ako ti išta bude trebalo slobodno dođi."