Jedna noć

»Slušaj svoje srce.

Zayn P.O.V

Dok sam nervoznim korakom hodao po sobi tamo-vamo, svakog trenutka pogledavao sam u sat. Zašto već jednom nije zvala? Zašto joj dovraga treba ovako dugo?

Što ako se ipak nešto desilo? Što ako joj je onaj idiot naudio i ne želi joj dopustiti da ga ostavi? Ili... što ako je ona ipak odlučila da ne želi ostaviti njega?

Sjeo sam na ćošak kreveta te zario lice u svoje dlanove. Nervoza i bijes unutar mene su me razdirali. Jebeno razdirali.

Ponovo sam bacio pogled prema satu. Jebote. Prošla je tek jedna minuta, a meni se činilo kao da je prošla godina. I sam sam bio svjestan toga koliko je moje ponašanje bilo nerazumno i neučtivo, ali se nisam mogao kontrolisati.

Otišao sam do stolića te pogledao u zaslon telefona. Još uvijek ništa.

Sa urlikom, bacio sam staklenu čašu od zid. Dok su se krhotine stakla rasipale po podu, jednu stvar sam znao. Ovo staklo se više sastaviti ne može, a isto tako će biti i sa mnom ako u roku nekoliko minuta ne čujem Avin glas.

Dođavola. Nisam više mogao čekati. Moram je vidjeti. Istog trenutka je moram vidjeti.

Na trenutak, zbunjeno sam zastao razmišljajući o tome zbog čega se ovako osjećam? Zar je moguće da sam toliko sebičan i da se plašim sada ostaviti je samu i na nekoliko minuta sa drugim muškarcem, ili...

... ili se jednostavno brinem za nju? Te, kao da zabrinutost prema njezinoj sigurnosti polahko prelazi u nešto slično bijesu? Kao da mi je njezin život važniji od vlastitoga? Onda, poslije nekoliko trenutaka razmišljanja, jedini odgovor u koji sam bio siguran bio je taj da ja tu djevojku volim.

Jednostavno je, volim je.

Uzeo sam ključeve automobila sa stolića, a zatim istrčao iz stana.

Ava P.O.V

Dok dlanovima prelazim preko Nickovih pogrbljenih leđa, milijun misli mi prolazi glavom. Ali ona najglasnija je bila, što sada? Glasno uzdahnem, a zatim ga zagrlim. "Prestani plakati, molim te", šapnula sam.

"Moje majke više nema, Ava. Nema je", rekao je jecajući.

Sklopila sam oči, te se ugrizla za usnicu da ne bih počela vrištati. Da li sam ja loš čovjek? Upitala sam samu sebe.
Nick, osoba koja je meni bila najveća podrška sada plače, a ja razmišljam o drugom muškarcu. O muškarcu sa kojim sam upravo sada trebala da odem i ostavim sve iza sebe.

A sada...

Krajičkom oka, pogledala sam u sat.

Kvragu.

Od mog i Zaynovog rastanka već je prošlo više od pola sata. Nisam mogla ni pretpostaviti o čemu on sada razmišlja.

Odmahnula sam glavom, pokušavajući se riješiti svih tih misli. "Nick, molim te", šapnula sam, "tvoja majka ne bih voljela da te vidi ovakvoga, sigurna sam."

Šmrcnuo je, a zatim podigao suzni pogled prema meni. "Ti si mi jedina utjeha, Ava", šapnuo je.

Osjetila sam kako me nešto steže u prsima. Prstima sam stegnula svoje koljeno. "Nick, ja..."

"Obećaj mi da me nećeš ostaviti, Ava. Obećaj mi to", prekinuo me je, dlanove stavljajući na moje ruke.

"Nick, ja...", shvatila sam kako mi tijelo počinje drhtati.

Stegnuo je moje ruke na što je tupa bol prošla svakim dijelićem moje kože. "Bit ćeš uz mene, zar ne? Nikada me nećeš ostaviti?" upitao je, histeričnim glasom.