Jedna noć

»To je ona.

Ava P.O.V

Začula sam glasni udarac od ormarić, dok su me nečije ruke čvrsto držale u mjestu. "Glupačo! Pazi kuda hodaš!"

Usudila sam se i pogledala ga u oči. Njegove razgoračene oči posmatrale su me mračno i divlje. Pokušavala sam doći do zraka, međutim njegove ruke na mome tijelu potpuno su mi oduzele bilo kakvu vrstu koncentracije, pa čak i za disanje.

"Oprosti", promucala sam.

Crte lice su mu se napele, a žila na vratu mu je pulsirala.

Sada bi trebao proći prstima kroz kosu, pomislila sam. Zatim je to i uradio.
Frustriano je prošao jednom rukom kroz kosu, dok me je drugom i dalje čvrsto držao u mjestu.

Zašto mi se sve ovo čini ovako poznatim? Najednom, osjetila sam jezu koja prolazi mojim tijelom te sam naglo dobila nagon za povraćanjem. Vid mi se zamaglio. "Molim te, ne diraj me", tiho sam promrmljala.

Njegova ruka se kao opečena odvojila od moga tijela. Čim me je pustio, osjetila sam kako moje tijelo počinje da klizi niz ormarić te sam se najednom našla na podu.

Crnilo je bilo ispred mene i nikoga više nisam vidjela. Ponovo sam se vraćala u onu noć.

"Ava", začula sam poznati glas ispred sebe, "Ava.. jesi li dobro?"

Osjetila sam kako mi hladna voda kvasi vrat. Otvorila sam oči i ispred sebe ugledala Hannu.

"Jesi li dobro?", upitala je, zabrinuto me posmatrajući.

Kimnula sam glavom. "Sve je uredu." Podignula sam pogled i pogledala oko sebe. Nekoliko nepoznatih lica stajalo je iznad mene, zabrinuto me posmatrajući. Tu je stajao i on. Dečko od maloprije.

Znala sam da to nisam trebala raditi, ali nisam si mogla pomoći.
Buljila sam u njega, ne odvajajući pogled. Crnokosi dečko kao da se šokirao na to, brzo je skrenuo pogled u stranu izbjegavajući bilo kakav kontakt.

"Hajde, probaj ustati", začula sam Hannin glas pored sebe. Kimnula sam glavom.

Zatvorila sam oči i još jednom duboko udahnula. Ustala sam i pogledala oko sebe ponovo ga tražeći. Više ga nije bilo.

....

"Da li ti je sada bolje?", upitali su me sve troje u glas. Nasmiješila sam se i klimnula glavom. Pogledala sam u njih. Hanna, Ariana, Sam i Jake.

Sa njima me je na prošlom času upoznala Hanna i sada smo svi skupa sjedili na ručku u dvorištu. Nisam mogla ni zamisliti da ću od onako lošeg početka u školi, sada već imati neke, takozvane, 'prijatelje'.

Ariana je bila vesela i razdragana brineta. Bila je otvorena po svakom pitanju te nije marila ni za koga.
Na sebi je imala široke ljubičaste hlače, crvenu majicu, crne starke, a kosu je zavezala u visoku punđu.

Sam je bio tip sa štreberskom facom, ali nije bio ni blizu tome. Kroz njihovu priču sam saznala da se on uvijek jedva provlačio kroz školu, ali uz pomoć Ariane i Hanne sve je uspijevao. Bio je visok i mršav. Imao je crne oči te tamno smeđu kratku kosu.

Jake, pa on je bio onaj koji se je nekako izdvajao među njima. Imao je široki blistavi osmijeh i za samo pola sata u njegovom društvu primjetila sam kako privlači pažnju većine djevojaka oko nas. Ali isto tako što sam primjetila bilo je to da on baš svu pažnju poklanjao Hanni koja se činila potpuno nezainteresovanom za njega.

"Hej", trznuo me je Hannin blagi glas, "jesi li stvarno dobro?", tiho me je upitala.

Kimnula sam glavom i stavila ruku na njezinu. "Da. Samo sam se možda previše prepala, pa sam onako reagovala. Hvala ti što si bila pored mene."