Jedna noć

»Poruka sa nepoznatog broja.

Ava P.O.V

Izlazila sam iz svoje sobe kada sam začula dobro poznati muški glas.

Spustila sam se stepenicama. Majčin glas dopirao je iz susjedne sobe. "Sa tobom je najsigurnija", rekla je tiho.

Zakoračila sam u sobu bez kucanja, a Austin je skočio na noge. "Ava!"

"Hej", nelagodno sam se nasmiješila.

"Hej."

"Šta ti radiš ovdje?", upitala sam ga, češući se po kosi.

"Ava!" Majka me je pogledala prijekorno. "Veoma je fino što je Austin svratio."

"Da, ovaj...", mucala sam.

"U redu je", Austin me je prekinuo. "Nije me očekivala."

"Da." Klimnula sam glavom.

"Trebao sam da donesem nešto tvojoj majci što joj je moja poslala. Pa sam pomislio da bismo mogli i skupa u školu", rekao je, smiješeći se.

Pogledala sam u majku koja je zadivljeno gledala čas u njega, a čas u mene. "Da. Naravno." Klimnula sam glavom. "Idemo odmah da ne zakasnimo."

Uzdahnuo je. "Da." Okrenuo se prema mojoj majci. "Gospođo Andrea, drago mi je da sam vas susreo."

"I meni dušo", mama se nasmiješila. "Uvijek nam dođi kada imaš vremena."

"Da." Klimnuo je glavom, te izašao na vrata.

Obukla sam starke na noge, te prišla mami. Ostavila sam joj sitni poljubac na obrazu. "Vidimo se, mama."

"Vidimo se, dušo. Čuvaj se."

"Hoću", rekla sam izlazeći iz kuće, te šaljuci joj još jedan zračni poljubac.

Čim smo izašli na pločnik, Austin i ja smo glasno uzdahnuli. Pogledali smo jedno u drugo, te se sitno nasmiješili. Atmosfera je najednom bila neugodna i zagušljiva.

Hodali smo prema školi, bez da je ijedno od nas dvoje nešto govorilo.

Najednom, stigli smo do dijela gdje sam sinoć stajala sa Zaynom. Dovraga! Zašto mi on sada dolazi u misli?

Pogledala sam u Austina koji je zamišljeno hodao i gledao negdje ispred sebe. Osmotrila sam ga. Bio je prekrasan muškarac. Imao je sve što je muškarac mojih snova, ikada, trebao imati.

Poznaje pravu mene. Prihvata me sa svim vrlinama i manama. Bio je uz mene kada nitko nije. Sviđam mu se. I on se meni također sviđa od prvog trenutka kada sam ga vidjela, ali zašto je onda ovako teško?

Mah! Neka ide sve dođavola!

Uzela sam ga za ruku i zaustavila.

Njegovo se tijelo trznulo i okrenuo se prema meni.

Oči su mu neobično bljeskale dok su posmatrale moje. "Ovaj... mislila sam da razgovaramo."

Nervozno se nasmiješio. "Napokon."

"Austin, ja..."

"Ne", prekinuo me je. "Želim prvi reći, ako može?"

Klimnula sam glavom.

"Od prvog trenutka kada sam te ugledao u školi, Ava... ja... ludo sam zaljubljen u tebe." Uzdahnuo je. "Dan danas... ništa se nije promjenilo. Samo što je ovo u meni, prema tebi, još više poraslo. Ako i ti tako osjećaš, ako želiš to..."

Nasmiješila sam se. "Želim", rekla sam brzo dok se nisam predomislila.

Pogledao me je razgoracenih očiju. "Stvarno?", počeo se smijati. "Stvarno?"