Jedna noć

»Istina bi je ubila.

Ava P.O.V

Miris kolonjske vode mi je sve više ispunjavao nosnice, dok sam ga rukama čvrsto stezala oko struka.

Njegova ruka je nježno prelazila po mojoj kosi, dok je drugu držao na mom struku.

Moje drhtanje i suze su prestajale i shvatila sam kako se ovdje, upravo sada, osjećam sigurnom.

Najednom, Zaynove ruke su se opustile oko moga tjela te se blago nakasljao.

Shvatajući šta radim, odvojila sam se od njega spuštenog pogleda. Od srama ga nisam mogla pogledati u oči.

Naglo, trznuli su me njegovi prsti ispod moje brade. Nježno mi je podignuo glavu i naši pogledi su se susreli. "Jesi li dobro?", upitao je tiho.

"Ja...", počela sam da mucam. Najednom sam se prisjetila dečka koji me je pratio. Okrenula sam se i počela  ga tražiti pogledom. Međutim, nije ga bilo. "Pobjegao je", trznuo me je Zaynov glas.

Ponovo sam se okrenula prema njemu."Bojala sam se", rekla sam iskreno.

Njegovo se tijelo najednom napelo, a crne oči su postale ispunjene nekom boli. Uhvatio me je za vrat i naglo povukao na svoja prsa. Lice sam zagnjurila u njegov vrat, a on me je čvrsto stezao rukama. "Žao mi je. Sada si sigurna", promrmljao je.

Taman kada sam mu se htjela zahvaliti što je sada sa mnom, sjetila sam se.

Odvojila sam se od njega i bijesno ga pogledala. "Makni se od mene!"

Njegove oči su postale razgoracene i gledao me je šokiran. "Šta... se desilo?", mucao je.

"Sve je ovo zbog tebe!" Uperila sam prst u njega.

"Ava, ja..." počeo je da se osvrce oko sebe. Kao da traži neki izlaz.

"Da nije bilo tebe i tvojih prokletih drugova ovo se ništa ne bi dogodilo!"

Zayn se naglo okrenuo prema meni, a njegovo se tijelo opusti. Dovraga! Kao da mu nije ni bitno ovo što govorim.

"Mislila si na...", namrštio se. "Samo smo se šalili."

"Šalili?", Uzdahnula sam. "Stvarno si bolestan."

Okrenula sam mu leđa i počela da koračam putem kojim sam i krenula. Njegovi koraci odzvanjali su iza mene. "Ideš sama kući?", dobacio je.

"Ne tiče te se", odgovorila sam.

"Ako sam prisustvovao onome maloprije, onda me se tiče", doviknuo je.

Bijesno sam koračala ne obazirujući se na njega. "Samo... samo me ostavi na miru."

Krajičkom oka primjetila sam kako je ubrzao korak i sada je hodao pored mene. "Zašto si ljuta?"

Presjekla sam ga pogledom. "Stvarno me to pitaš?"

"Da." Klimnuo je glavom.

"Pa dovraga!" Povikala sam.

"Prije pola sata si me napadao sa svojim drugovima, a sada se ovdje ponašaš kao da se brineš za mene!"

"Nisam te napadao!", uzvratio je istom jačinom.

"Ma ne", odmahnula sam glavom. "Samo si mi predlagao da idem sa vama u stan? "

"Pa..."

"Zašto? Da možda igramo karti? Ili ...", pocesala sam se po glavi, "Čovječe ne ljuti se?"

Njegovo se lice ozarilo i nakon nekoliko trenutaka prasnuo je u smijeh. "Čovječe ne ljuti se?", upitao je.

Prekrižila sam ruke na grudima i pogledala u njega. "Nije smiješno!"