Jedna noć

»Sad si moja.

Zayn P.O.V

Stajao sam u njezinom zagrljaju ne mičući se, ne dišući, ne uzvračajući ga. Samo sam upijao dodir njezina tijela pored mog.

Polahko sam se odmaknuo od nje i prstima prešao po njenom obrazu. "Zašto me ne ostaviš? Zar ne vidiš kakav sam?"

Zagledala se u moje oči. "Vidim samo jednu neshvaćenu dušu kojoj je neko potreban. Neko poput mene." Usne joj zaigraju, a svijetle oči veselo zasijaju.

"Ne zaslužujem te", šapnuo sam

"Tu sam Zayn i ne namjeravam te tako lahko pustiti. Zapamti to već jednom."

Sitni smiješak izvi jedan kut moje usne. "Anđele."

Stidljivi smiješak obasja njezino lice, a zatim prisloni svoju glavu uz moja prsa. "Drago mi je što si došao u moj život, Zayn", prošaputala je.

Što sam snažnije mogao, privio sam je uza sebe. Da je znala sve, siguran sam da ne bi tako mislila.

Ali nisam joj mogao sve reći. Jednostavno ne mogu. Ne znam zbog čega, ali kada bi to saznala ostavila bi me. A sve mi se čini da to ne bih mogao podnijeti. Znam da će se istina na kraju saznati, kao i svaka, zar ne?

Ali, o tome ću razmišljati kada dođe vrijeme za to. Sada sam je imao u rukama i nisam je namjeravao tako lahko pustiti.

....

Trznulo me je neko lupanje i razbijanje. Nasmiješio sam se svjestan što se dešava. Ava me je prestrašeno pogledala "Što se?"

Uz glasni lavež, Zava je istrčala iz kuće. Čim je moj miris dospio do nje, umirila se te nam polahko prišla njušeći nas.

Pogledao sam u Avu koja se široko smiješila. "Zava?" upitala je.

Klimnuo sam glavom.

Ava je čučnula na pod, dok joj se Zava motala oko nogu. Pogledao sam joj u lice. Smijala se dok joj je Zava lizala obraze.

"Prepoznale te", rekao sam.

"Jeste", ustala je i prešla prstima po svojoj haljinici. "Što ona radi ovdje?" upitala me.

"Nakon one večeri, vratio sam se ovdje. Pomislio sam da je sigurnije ako bude u kući, svakako u njoj niko ne živi", rekao sam sliježući ramenima.

"A hrana", promrmljala je.

"Svaki dan joj donosim hranu i puštam je da se istrči po plaži." Prebacio sam pogled na nju koja je sada trčkarala iz mora na plažu pa tako u krug.

Ava je frknula. "Ti si stvarno", odmahnula je glavom.

"Kakav?"

"Poseban. Stvarno si poseban." Njezine oči su upijale moje, a svijet oko nas se gasio.

....

"Što si prvo osjetila kada sam ti ono rekao?"

Nakon nekoliko trenutaka šutnje, napokon odgovori. "Strah."

Lagano klimnem glavom na njezinu iskrenost, pa vratim pogled na njezine oči. U njima vidim milijun pitanja na koje želi znati odgovor, ali se ustručava pitati. Skupim snage i upitam je ono čega sam se najviše plašio. "Plašiš li me se?"

Usne joj se izravnaju u crtu, a oči su joj blage. "Ne", odmahne glavom.

Osmijeh mi se raširio licem, a koljena su mi zadrhtala. "Dobro."