Jedna noć

»Borit ću se za nas.

Ava P.O.V

Dok je dlan jedne ruke bio prislonjen na moja usta, druga ruka je čvrsto obuhvatala moja zapešća i držala me u mjestu. Vrpoljila sam se pored nepoznate figure, dok mi je vreli dah pržio lice.

"Smiri se", procjedio je.

Tek mi sada njegov glas stiže do mozga. Moje tijelo se smiri. Koliko god to bilo čudno u ovoj situaciji, duboko u sebi znala sam da sam sada sigurna.

Kao da shvati što se dogodilo, on polahko odvoji svoj vlažni dlan sa mojih usana.

"Zayn?" prošaputala sam.

Iako je bilo mračno, tek sam sada buljeći u njega uspjevala razaznati obris njegove kose i lica te mračnu siluetu njegova tijela.

"Budi tiha", odgovorio je.

Kroz hodnik se sada čulo tutnjanje koraka te naredbe Victora. "Ko god to bio, uhvatite ga! Želim da vidim ko se to usudio na nešto ovako!"

Kroz tijelo mi je prostrujala jeza. Odjednom, preda mnom se pojavi iskra. Upaljač. Zayn je u ruci držao upaljač koji je gorio te sam sada raspoznavala njegove zategnute crte lica. Bio je bijesan. Odjednom, Zayn ode do jedne strane sobe te sa jednog prozora povuče crni zastor. Jaka svjetlost kao da mi udari u lobanju i moje oči se sklopiše.

"Zayn", šapnula sam.

"Što ti radiš ovde?" prekinuo me je.

Nervozno sam počela da prelazim pogledom po sobi u kojoj se nalazimo. Crni, grafitima ispisani zidovi, svi prozori, osim jednog, zamračeni crnim zastorima... "Čuješ li ti mene?" ponovio je.

Vratila sam pogled na njega. Od bijesa, prsa su mu se sve brže podizala i spuštala. "Nemoj se ljutiti", prošaputala sam, stavljajući dlan jedne ruke na njegova prsa.

Uhvatio me je čvrsto za zapešće i odgurnuo od sebe. "Kako da se ne ljutim?" Njegov glas se naglo povisi. Kada shvati što je učinio, i da su nas zbog toga vrlo lahko mogli uhvatiti, njegov glas se stiša. "Pratila si me?" procijedio je kroz zube.

"Ja..."

"Zbog čega?" prekinuo me je. "Nije ti dovoljno sve što sam ti rekao, pa se želiš upetljati jos više u moj život?"

"Naravno da nije tako."

"Nego kako?"

Prste sam provukla kroz kosu. "Željela sam da znam što se dešava sa tobom. Brinula sam se", zamuckivala sam.

"Stvarno?" napravio je cinični osmijeh. Nije mi vjerovao.

"Da."

Klimnuo je glavom. "Znači u potpunosti mi vjeruješ jer zbog toga si me, naravno, i pratila?"

"Što sada želiš da kažeš?" proskičala sam.

"Da mi ne vjeruješ!" Uzdahnuo je. "Uprkos svemu, ti mi ne vjeruješ!"

"Ali kako da ti u potpunosti vjerujem kada stalno nesto skrivaš? Uvijek sve čuvaš u sebi, a ja to ne želim! Želim da mi pričaš o svemu što ti se događa, o svemu što te boli, povređuje, o onome što ti ne da noću da spavaš. Baš sve! Ali to to ne radiš, Zayn. Ti si onaj koji meni ne vjeruje!" Svakom izgovorenom riječju, moj glas se sve više histerično povisivao.

Zaynovo lice je bezizražajno zurilo u mene. Uzrujanost je izbijala iz njega u svakom njegovom pokretu, dahu, pogledu.

Zakoračila sam prema njemu. "Zašto ti napokon meni ne počneš da vjeruješ?"

Protresao je glavom. "Ovdje ne pričamo o meni, nego o tebi. Samo prebacuješ temu sa sebe na mene."

Pogledala sam ga i usiljeno se nasmiješila. "Da. Prebacujem temu na sebe kao da nije bitno da..."