Jedna noć

»Drži se dalje od mog dečka!

Sjećanje

"Pronađi mi sve informacije o djevojci Savannah Avent, a kada je pronađeš  želim je mrtvu." Victorove riječi i dalje su mi odzvanjale glavom.

Brzim koracima prolazio sam kroz mračne hodnike. Najednom, našao sam se ispred ogromnih bijelih vrata. Podignuo sam pogled. Soba sa podacima.

Uzdahnuo sam te izvukao crni brifer i šrafciger. Ubacio sam ga među vrata. Nakon nekoliko trzaja, vrata ispred mene širom se otvoriše.

Osvrnuo sam se oko sebe i ušao unutra. Našao sam se u ogromnoj mračnoj sobi. Izvukao sam svjetiljku iz džepa te je upalio. Malenim krugom svjetlosti prolazio sam pored brojnih ladica i komoda. Prezime Avent... slovo A... A... evo ga.

Zastao sam i otvorio je. Abees... Afroide ... Allegieri... Arnold... Aveori... Averry... Avent. Napokon! Uskliknuo sam u sebi.

Listao sam kroz dokumente, tražeći ime Savannah.

Tu je.

Barem nisam džabe dolazio. Uzeo sam ga u ruke i spustio na pod ispred sebe. Kleknuo sam na pod i otvorio njezinu ceduljicu. Slika plavokose djevojke stajala je zakačena u ćošku dokumenta. Moje oči se nesvjesno zadržaše na njezinim krupnim zelenim očima i rozim, tužno nasmiješenim usnama. Zbog čega ima ovako tužan osmijeh?

Protresao sam glavom. "Nisi zbog toga došao Zayn", prekorio sam sam sebe.

Prelazio sam pogledom po njezinim podacima.

Majka Andrea, otac Anthony... rođena... Moje oči se razgoračiše dok sam prelazio preko poslednje tačke njezinih podataka.

"Zajedničkom odlukom, Andreae Rosvellt i Antony Rosvellta, ime Savannah Avent je promijenjeno u Ava Rosvelt."

Kraj sjećanja

Ava P.O.V

Dok smo se približavali ulazu u školu, dvorište oko nas je brujalo. Iako smo samo hodali jedno pored drugog dosta pari očiju je pratilo svaki naš korak. Kladim se da su se sada svi pitali zbog čega zajedno u školu dolaze opaki Zayn i mala, sitna, plava luzerica.

Osjetila sam kako mi nešto vibrira u džepu. Trznula sam se i shvatila da to nije moj telefon, nego Zaynov. Izvukla sam ga iz džepa i pružila mu ga.

Namrštio se i primaknuo slušalicu uhu. "Molim?"

Netko je nešto odgovorio. "Jesam, Niall. Sada smo ušli... Da... Dobro... budi tu, sada ću doći", prekinuo je i pogledao u mene.

Kratko se nasmiješio. "Niall me čeka, moramo o nečemu razgovarati."

O čemu?

"Dobro." Klimnula sam glavom, praveći se nezainteresovana.

Uzdahnuo je, nervozno se osvrčući oko sebe. "Onda... vidimo se kasnije, u redu?"

"Dobro", zamucala sam. "Ovaj moram ti jaknu..." Gledala sam u njegovu crnu majicu kratkih rukava koja je bila pripijena uz njegove trbušne mišiće.

"Ne", stavio je dlan na moj, zaustavljajući me. Moja koža pod njegovim dodirom je gorjela. Pogledi su nam se sastavili, a moje se disanje ubrzalo. "Zadrži je na sebi. Sviđa mi se kako ti stoji."

Progutala sam pljuvačku, bez mogućnosti da mu išta odgovorim. Svim silama nastojala sam se natjerati da ne zurim u njegovo tijelo.

Proklete iskre sijevale su mi sve do nožnih prstiju. Smiješeći se, odmaknuo se jedan korak od mene. Hodajući unazad, još jednom mi je kratko namignuo, a zatim se okrenuo i otišao niz hodnik.