Jedna noć

»Loš sam za tebe.

Ava P.O.V

Čim smo začuli zvono iz škole Hanna i ja smo krenule prema ulazu dok su Jake, Arriane i Sam imali slobodan čas.

"Ava", najednom sam začula dobro poznati glas nadaleko od mene.

Okrenula sam se prema njemu, široko se smiješeći. "Austin."

Nije mu dugo trebalo. Brzo mi je prišao, čvrsto držeći ruke oko moga struka. Našla sam se zakopanog lica u njegov vrat i na trenutak poželjela da ovako ostanemo zauvijek.

Glasno se nasmijao i opet me pogledao u oči.  "Ne mogu da vjerujem da si tu. "

"Pa, kao što vidiš", klimnula sam glavom.

Začula sam neko kasljucanje pored sebe i susrela se sa Hanninim znatiželjnim pogledom. "Ne znam znate li se.l.Hanna, ovo je Austin. Austin, ovo ja Hanna", rekla sam, smješkajući se.

Austin joj je pružio ruku i nasmiješio se. "Samo iz prolaza. Drago mi je."

"Meni također", Hanna je potvrdila,  smješkajući se. "Onda ja idem, pa vidimo se onda u učionici, uredu?", upitala me je.

"Dobro." Klimnula sam glavom. "Brzo dolazim."

"Okej. Vidimo se Austin", nasmiješila se te otišla.

Okrenula sam se prema njemu koji nije odvajao pogled od mog. "Drugačija si."

Spustila sam pogled prema podu. "Da, nismo se vidjeli gotovo mjesec dana."

"Žao mi je", rekao je, stavljajući ruku na moje rame. "Ali već znaš... moji roditelji...otac. Prevelika su očekivanja od mene. Nisam imao vremena."

"Hej", nasmiješila sam se, prekidajući ga. "Nisam te ni za šta krivila. Jasno mi je. Samo ti mogu reći, hvala. Jedini si bio uz mene ovu godinu dana i to ti nikada ne mogu zaboraviti."

Sjetno mi je nasmiješio i uštinuo me za obraz. "To je najmanje što sam za tebe mogao učiniti. Znaš i sama koliko mi je stalo do tebe", šapnuo je.

Zagrizla sam usnu da prikrijem smiješak. Zatim sam ga opet pogledala. "Austine. Nije vrijeme za to."

"Da", nakašljao  se. "Oprosti."

"Ovaj", rekla sam tiho. "Trebala bih ići da ne zakasnim na čas."

"Koji ti je sada?", upitao me je.

"Historija."

"Dobro." Klimnuo je glavom. "Vidimo se onda kasnije, uredu?"

"Da. Ovaj...htjela sam ti reći da nitko ne zna za ono što se dogodilo", šapnula sam, "molim te..."

"Nitko neće ni znati", prekinuo me je.

Uzdahnula sam. "Hvala ti."

Pomilovao mi je prstima obraz. "Vidimo se kasnije."

"Okej. Vidimo se", nasmiješila sam se, te potrčala uz stepenice.

....

Dok sam žurila da što prije stignem do učionice na drugom spratu primjetila sam da već gotovo nikoga nije bilo na hodniku. Pa zar ponovo kasnim? Nisam ni shvatila da sam se toliko dugo zadržala sa Austinom.

Prolazila sam hodnikom i posmatrala natpise na vratima.

Matematika. Hemija. Biologija. Fizika. Geografija. Historija.

Tu sam.

Pokucala sam tiho na vrata. "Uđite!"

Otvorila sam vrata, a ispred mene je stajao stariji, crnokosi gospodin. "Dobar dan", rekla sam tiho.