Jedna noć

»Drži se dalje od moje djevojke!

Ava P.O.V

"Ponovo si ovdje", iz razmišljanja me je trznuo tihi glas.

Podigla sam pogled i susrela se sa toplim smeđim očima. "Da."

Nasmiješila se, te spustila pogled prema bilježnici. "Onda, kako tvoj život napreduje? Da li se nešto promjenilo?"

Osmijeh mi je izvio rubove usana. "Upoznala sam nekoga."

Doktorica Argon se nasmiješila. "Stvarno? Da li je ta osoba zaslužna za taj osmijeh na tvome licu?"

Prste sam stavila na usne. "Da. Jeste."

"Ko je on? Da li si zbog toga danas došla?"

"Da." Klimnula sam glavom. "Zayn. Njegovo ime je... Zayn."

Doktorica Argon je klimnula glavom, pokazujući mi da nastavim.

"Uz njega nemam vremena da razmišljam o prošlosti. O pitanju što bi bilo kad bi bilo? Znate... on me ispunjava. Ispunio je svaki centimetar moje kože i kao da me sprečava u tome da se prisjećam loših stvari."

Doktorica je izvila obrvu. "Čini se kao dobar mladić."

"I jeste, najbolji."

Doktorica je nakrivila glavu na stranu. Pribilježila je nešto u bilježnicu ispred sebe, a zatim me ponovo pogledala. "Zašto mi se čini da to nije ono što te je stvarno dovelo ovdje?"

Sakrila sam pogled. "Stvarno znate svoj posao."

"Znači da sam dobro izabrala", odgovorila je smiješeći se.

Nelagoda me ispunila te sam se pomeškoljila u kožnoj fotelji. "Plašim se da činim krivu stvar."

"Zbog čega?"

"Zato jer... čini mi se kao da sam zanemarila ono što mi se dogodilo. Znate, kada sam sa njim uopšte ne mislim na svoju prošlost. A želim da mislim. Moram misliti na nju jer... ne želim je zaboraviti. Ne želim zaboraviti tog gada koji mi je uništio život", imala sam osjećaj kao da sam ostala bez daha.

Doktorica je ustala sa svoje fotelje i sjela nasuprot mene. Dlanove je spustila na moja koljena i blago ih stisnula. "Imaš pravo da budeš sretna. Dušo... kad-tad morati ćeš preći preko svega što se dogodilo. Nekada je to jedina šansa za naše izlječenje. Zaborav."

"Ali..."

"Što ti osjećaš prema tom dečku, Zaynu?"

"Ja ga volim."

"Da li on to isto osjeća prema tebi?" upitala je.

Srce mi je zaigralo. "Rekao mi je da me voli."

Osmijeh je ozario lice doktorice Argon. "Zar ne misliš onda da barem zbog toga vrijedi zaboraviti na ono što se dogodilo?"

Dahnula sam. "Vjerovatno ste upravu."

"Vidi, dušo... U tvom srcu, u tvojoj duši, uvijek će ležati mala krinka straha. To je sasvim normalno, sa obzirom na situaciju u kojoj si se nalazila. Ali, tvoj život se ne smije zaustaviti zbog toga. Ne smiješ misliti da izdaješ samu sebe ili ljude oko sebe ako si sretna. To je ono što svi mi želimo i ono što si ti zaslužila."

Zvonce na drvenom stolu ju je prekinulo. Ustala sam sa fotelje. "Mislite da vrijedi zaboraviti i krenuti naprijed?" upitala sam drhtavim glasom.

"Misliš zbog svoga dečka?" upitala je sa vragolastim osmijehom.

Smiješeći se, klimnula sam glavom. "Da."

"Gdje je on sada? Kada ćeš ga vidjeti prvi put poslije ovog razgovora?"