Jedna noć

»On me želi mrtvu?

Zayn P.O.V

Još jedan dan, još jedan kako je nisam vidio. Nestala je. Ni traga ni glasa od nje. Od dana kada je rekla da sam za nju mrtav, nestala je. Dvadeset jebenih dana kako je nema. Već dvadeset dana kako sam u paklu. Bez njezina lica, bez njezina glasa, kao da sam mrtav. Tijelo stoji, ali duše nema, isparila je. Nekoliko sam puta išao pred njezinu kuću, ali svjetla su stalno ugašena i kao da niko više ne živi u njoj. A da kroz prozor nisam vidio da namještaj u dnevnoj sobi i dalje stoji, pomislio bih da su se odselili.

Gdje je ona dovraga? Zašto je nestala? Da li je dobro? Da li je na sigurnom? Zašto mi se ne javi?

Dok ulazim u dvorište škole, pored ograde ugledam Nialla i Hannu.

"Hej", javim im se.

"Ej, buraz", Niall me blago potapše po ramenu, dok se Hanna samo nasmiješi.

"Što se radi?" upitam, razgledajući po dvorištu u potrazi za mojom plavokosom djevojkom, ali i dalje je nema.

"Hanna i ja se upravo dogovaramo da propustimo današnji školski dan", uzdahnuo je.

Nešto u srcu me je stegnulo, bolno svjestan da smo sada to mogli biti Ava i ja. Ali nismo. Jer sam ja zasrao, ponovo.

"Ovaj", pogledao sam u Hannu. "Ava ti se nije javljala?"

Spustila je pogled, a zatim ga ponovo vratila. Odmahnula je glavom. "Ne, pitao si me to jučer."

Frustrirano sam prošao prstima kroz kosu. " I pitat ću te svaki jebeni dan."

"Zayn", Niall je procijedio.

"Dobro." Uzdahnuo sam. "Izvini... samo sam, ona je jebeno nestala i nema je, a ja..."

Niallova snažna ruka je stegnula moje rame. "Znam, buraz. Ali da joj se je nešto desilo, znali bismo. Sigurno je negdje otišla sa svojima."

Glava mi je klonula. "Da, vjerovatno."

Školsko zvono je ispunilo dvorište. Podigao sam rusak sa poda, te vratio pogled na njih. "Idete li?"

"Idemo negdje prošetati", dahnula je Hanna, grleći Nialla oko struka. On ju je poljubio u čelo, uzimajući njezinu torbu u svoju ruku. "Vidimo se, buraz."

Tužno sam se nasmiješio. "Čuvaj je, brate."

Ava P.O.V

Nakon što trčećim korakom prođem hodnikom škole, uđem u kupatilo. Torbu sa stvarima stavljam na pod, a vrata zaključavam.

Okrenem lice nazad prema ogledalu i prepadnem se svoga odraza.

Kosa mi je pokupljena u niski rep, dok je moje lice blijedo, a obrazi upali. Ispod oka se nazire velika ljubičasta masnica koju čak ni puder nije uspio sakriti.

Jedna suza mi kane niz obraz, ali brzo predjem rukavom preko njega brišući je.

Duboko uzdahnem, moleći Boga da ga danas ne vidim. Da ne vidim muškarca koji mi je uništio život. Iako sam ovih dvadeset dana u snovima priželjkivala njegovo lice... Iako sam u ovih dvadeset dana, priželjkivala da mi on zaluta u snove, u snove u kojima će sve biti kao prije onog dana, kao prije onog dana kada mi je sve priznao, nije ga bilo. Ni njega, a ni snova.

Više je tu mjesta zauzimala tama i bol. Moj otac. Ponovo moj prokleti otac.

Ali, ne. Ne mogu sada razmišljati o tome. Ovdje sam došla da bih se barem na trenutak sakrila od svog oca, te da bi moja mama imala dovoljno vremena da pokupi sve svoje stvari i da pobjegnemo.