Jedna noć

»Sjećanje na njega.

Ava P.O.V

Niallove zadnje riječi i dalje su mi odzvanjale u glavi, ali nisam ih uspjevala dobro razaznati. Jedino što sam znala, bilo je to da se nešto duboko u meni žestoko cijepalo na komadiće. Obavila sam ruke oko svoga tijela. Kao opčinjena gledala sam u plamen vatre ispred sebe. A uprkos tome što je ogromni plamen buktio ispred mene, osjećala sam se neopisivo hladno. Sve unutar mene bilo je hladno.

Na drhtavim nogama, zakoračila sam nazad prema skladištu. Osjetila sam kako mi se se vid magli, te je najednom sve ispred mene postalo mutno. Ali nisam odustajala. Ponovo sam se pridignula na noge, te potrčala prema skladištu. Osjetila sam kako se nečije snažne ruke obmotavaju oko moga struka. "Ava! Smiri se", začula sam Callumov glas.

Odmahnula sam glavom. "Ne!" Koprcala sam se pored njega. "Pusti me! Moramo ga izvući!"

Njegov stisak nije popuštao. "Ti nigdje ne ideš, u redu? Jedva stojiš na nogama."

"On je sam unutra, pobogu! Sam je!"

"Niall će ga spasiti, Ava! Niall će mu pomoći."

Nisam više imala snage da se borim pored njega. Moje tijelo u potpunosti je klonulo u njegovim rukama. Suze su mi se spuštale niz lice. "Zbog mene je bio unutra." Osjećala sam se tako bespomoćno.

"Hej, hej", uzdahnuo je tiho. "Još nismo sigurni ni da li je on bio unutra... smiri se."

Okrenula sam se prema njemu. Gledao me je zabrinuto. "Nije, zar ne? Upravo sada negdje uživa i sada će se pojaviti i reći da je napravio malu šalu sa nama?"

Oči su mu se suzile. "Da. Baš to će se desiti."

Jecaj mi se izvukao iz grla. "Kada se pojavi, ja... zagrlit ću ga."

Callum je blago klimnuo glavom. "Dobro, zagrli. Samo se sada smiri, u redu?"

Uzdahnula sam. "U redu."

Callum me je primio za ruku, te odveo do Niallovog automobila.

....

Nemam predstavu koliko je vremena prošlo, ali i dalje ni traga ni glasa o Niallu od kada je otišao do skladišta. Callum i ja smo šutjeli u mrtvačkoj tišini. Okrenula sam se ponovo prema skladištu kada je iz izranjajuće svjetlosti istrčao Niall. Trčao je prema nama. Lice mu je bilo crno od dima, a oči crvene i natečene. Zatreptala sam prema njemu, te ustala sa sjedišta. Deka kojom me je Callum maloprije zagrnuo, sada je pala na pod. Prišla sam mu i stavila ruke na njegova prsa. "Jesi li ga pronašao?" upitala sam drhtavim glasom.

Niallovo lice bilo je izbrazdano boli i tugom. "Nisam." Odmahnuo je glavom.

"Ali...", zamucala sam. "To je dobro, zar ne? Ako ga nisi našao, znači da nije tu? On je...", asmiješila sam se, "živ je."

Niallovo se čelo namrštilo, a pogled je spustio prema crnoj zemlji ispod nas. "Niall", spustila sam ruke na njegova ramena, "šta se događa? Šta mi kriješ?"

Osjetih kako se nešto vlažno spusti na moju ruku. Obuhvatila sam mu lice rukama i natjerala ga da pogleda u mene. "Niall! Zašto dovraga plačeš?" Glas mi se povisivao od bijesa.

Niallove oči se otvoriše. Bile su krvave i suzne. Znala sam da sada to nije od dima.

Molim te Bože, samo neka je Zayn dobro. Molim te Bože, samo neka je Zayn dobro.

"Nisam mogao da uđem unutra od vatre", rekao je ispresjecanim dahom. "Ali..."

Plakala sam, duboko udahnula i pokušala doći sebi. "Ali šta?"