Jedna noć

»Vodi me odavde, Zayn.

Zayn P.O.V

"Šta bi se desilo da moja mama sada uđe u sobu?" upitala je.

"Pravio bi se mrtav?" pogledao sam je.

Nasmiješila se. "Nisam sigurna da bi ti povjerovala."

"Pa, ako bi već krenula na mene, skočio bi kroz prozor."

Udarila me je rukom od rame. "Kukavice."

"Nema mi druge", rekao sam, sliježući ramenima.

Okrenula se na stranu, gledajući u moje lice. Dlanove je stavila ispod obraza. "Zbog čega dolaziš svaku noć kod mene?"

"Jer ne želim da budeš sama", odgovorio sam. "Znam da je tvoja mama tu, ali ona je sada u drugoj sobi, spava."

"Pa ništa mi se ne može dogoditi navečer."

Zastao sam. Sklopio sam oči. "Da li će onda biti dovoljno da ti kažem da mi nedostaje ako te ne vidim barem malo na dan?"

Stidljivo se nasmiješila i pribila svoje tijelo uz mene. Lice je zagnjurila u moja prsa, a ruku prebacila preko moga struka. "I ti meni fališ", prošaputala je.

Utisnuo sam poljubac na njezinu kosu i privukao je još bliže sebi. "Da li te još uvijek boli glava?"

"Ne boli", promrmljala je. "Bolje je nego jučer."

"Dobro je."

Podigla je lice prema meni. "Ti nisi išao u školu, zar ne?"

"Nisam", odmahnuo sam glavom. "Znaš da sam suspendovan na dvije sedmice."

"Sada sam se sjetila", uzdahnula je. "Što je bilo sa Niallom? Izišao je?"

"Aha", klimnuo sam glavom. "Pozdravio te i poželio da se što prije vidite."

Ava se blago nasmiješila. "Pozdravi i ti njega. Nikada mu neću moći dovoljno zahvaliti za ono što je uradio."

Namrštio sam se. "Volim tog debila."

Ava me je još jače zagrlila. "Vidi se da vam je obojici stalo jedno do drugog."

"Da", klimnuo sam glavom. "Njega sam uvijek smatrao svojom jedinom porodicom."

Primjetio sam kako joj se obrazi crvene. "Znaš da sada imaš i mene."

Srce mi je zaigralo. "Znam, malena."

Ava P.O.V

"Samo da znaš moja porodica je... čudna. Mama je nekada poput anđela, ali ima svojih trenutaka."

Zayn se nasmiješio. "Na prvi pogled mi se dopala."

"Stvarno?"

Klimnuo je glavom. "Da. Liči na tebe."

"Tako je", pogledala sam ga. "Tata je uvijek bio uporan da najviše ličim na njega, ali kada bolje razmislim nas dvoje nemamo baš nikakve sličnosti."

Dugo je ćutao, pa onda napokon progovorio. "Kada si bila mala, možda si više ličila na njega."

"Da, moguće."

"Da li je sada sve u redu sa tobom i tvojim tatom?"

Tijelo mi se ukočilo. Nisam mu mogla govoriti o tatinom prigovaranju svaki dan zbog onoga što se desilo. Kao što sam i pretpostavljala, on je za sve što se dogodilo krivio mene i ubjeđen je da sam se baš zbog Zayna ovoliko promjenila. "Da. U redu je", slagala sam.