Jedna noć

»Ti si žestok.

Ava P.O.V

Pridigla sam se iz Zaynovog krila, te stala na noge. Podigla sam svoju torbu sa klupe, te pogledala u njega. "Trebala bih krenuti kući."

"Već?"

"Aha", klimnula sam glavom.

"Zar ne možeš ostati još malo?" Napravio je tužni izraz lica.

Nasmiješila sam se. "Ne. Samo mi ostaje nada da moji nisu shvatili da sam izašla."

Tamna sjenka mu pređe preko lica. "Kako ne znaju da si izašla?"

"Tako", rekla sam sliježući ramenima. "Upravo misle da spavam, u dubokom snu, u svom krevetu."

Smiješak izvi kut njegove usne. "Pa kako si izašla iz kuće da te ne vide?"

"Kroz prozor."

Prasnuo je u smijeh. "Prozor?" Počeo se glasno smijati, te se presavio držeći se za trbuh.

"Hej", zazvala sam ga. Zbog njega se uvijek osjećam glupom. "Zayn! Nije smiješno."

"Da." Klimnuo je glavom, cereći se. "Smiješno je."

Napućila sam usne i prekrstila ruke. "Glupa sam što sam ti uopšte rekla."

On se uspravi i dalje se smješkajući, te mi se približi. Obuhvati moje laktove, te me privuče sebi. Njegove tamne oči su upijale moje. "Da ne postaješ možda loša djevojka, Ava Rosvelt?"

Izvila sam jednu obrvu. "To bi ti smetalo?"

Oči mu bljesnuše. Obavio je ruke oko moga struka. "Ne. Mislim čak da bi mi se to stvarno, stvarno sviđalo."

Nasmijala sam se. "Onda ćeš ti biti glavni krivac i uzrok za to."

"Zbog čega?"

"Jer ti me takvom činiš, Zayn", šapnula sam. "Zbog tebe sam loša djevojka."

"Da li me kriviš za to?" Osmijeh mu je odjednom bio iskrivljen. "Što si zbog mene loša?"

Ruke sam provukla iza njegovoga vrata, te mu privukla lice sebi. Njegove oči su prelazile sa mojih očiju na moje usne. "Sviđa mi se za tebe biti loša."

Zatim sam ga poljubila.

Zayn P.O.V

Prolazili smo mračnim ulicama, držeći se za ruke. Ne znam zbog čega, ali biti ovako pored nje, dodirivajući je, ljubeći je, jednostavno biti u njenom prisustvu - činilo mi se bolje od svega što sam do sada iskusio.

Nakon nekoliko ulica, približili smo se njezinoj kući. Glasno je uzdahnula. "Stigli smo."

"Da." Klimnuo sam. "Kako ćeš ući u kuću?"

"Popet ću se, nije toliko visoko",  promrmljala je. "Ali kao da ti to ne znaš, zar ne?"

Sjetio sam se mojih posjeta njezinoj sobi.

Nasmijao sam se. "Ne znam o čemu pričaš."

"Ma ne", frknula je.

"Krivo ti je bilo što sam dolazio?"

"Da", rekla je hladnim glasom. Pogledao sam joj u lice, oči su joj sijale. Lagala je.

"Zašto mi to da ne izgleda tako iskreno?" približio sam joj se za jedan korak.

Prasnula je u smijeh, te se odmaknula od mene. "Iskreno je."

"Ne, nije", odmahnuo sam glavom. "Opet želiš škakiljanje?"