Jedna noć

»Princezo.

Ava P.O.V

Bilo je čudno ležati na krevetu i gledati u jednu tačku. U toj tački vidjela sam njega. Kada bih oči usmjerila prema prozoru, bio bi i na njemu. Prema zidu, isto.

Njegovo nasmiješeno lice pratilo bi me gdje kod bih pogledala, a tamne crne oči su mi govorile: volim te. Po poslednji put.

Sklopila sam moje itekako teške kapke, dok sam prstima stezala čaršaf ispod sebe.

Mrtav je.

Nikoga nije bilo oko mene, sama sam.  Ostala sam sama.

Slika dok su ga iznosili iz one ledene sobe mi je i dalje stajala urezana u sjećanju. Njegova majica natopljena krvlju, a lice prekriveno plavim i ljubičastim modricama. Pružao je dlanove prema meni, pokušavajući nešto reći. Ali... nije uspio. Njegove poslednje riječi su bile volim te. Volim te. Volim te. Dvije riječi. Sedam slova koja su obilježila moj cijeli život.

Vlažni obrazi su ponovo počeli natapati jastuk i čaršaf ispod mene. Glasni jecaj istrgnuo se iz grla, te sam napokon odahnula. Brana je napokon puknula. Suze su se kao kiša slijevale niz moje lice. Tijelo mi je podrhtavalo, a teški uzdasi su napuštali moje grlo.

Izgubiti njega, bilo je nešto najgore što se desilo u mom životu. Bol je bila previše jaka. Neopisiva. Tonula sam, svakom sekundom sve više i više. Bol kakvu nikome ne bih poželjela. Čak niti najgorem neprijatelju.

Koliko mi je ona dozvoljavala, šakama sam udarala od madrac ispod sebe. Bol i bijes u meni su bili nezamislivi. Neizdrživi. On je bio moj pakao, a u isto vrijeme bio je i moj raj. Moje najtoplije i najsigurnije utočište.

"Zašto si ga uzeo?!" povikala sam.

"Zašto si mi ga Bože uzeo?" suze su klizile niz moje lice.

"Zašto ne mogu ja napokon biti sretna?"

Šakom sam ščepala čašu koja je stajala na stoliću pored mene te je bacila od zid. Razbila se u milijun komadića, baš kao i ja.

Dlanovima sam obgrlila svoja koljena, dok sam se ljuljala naprijed-nazad. "Molim te Bože, uzmi mene, ali vrati njega."

Najednom, vrata ispred mene se širom otvoriše i u sobu utrča mama. Sa šokiranim izrazom na licu, dotrčala je do mene, pogledom prelazeći preko moga tijela. "Dušo."

"Mama", pogledala sam je suznim pogledom. "Rekla si da ćeš saznati što je sa njim", dahnula sam, "zašto ga nisi dovela?"

Mama je tužno odmahnula glavom, sjedajući na pod pored mene. "Dušo moja."

Njezina valovita plava kosa je sada bila pokupljena u niski rep. Na sebi je imala čistu bijelu haljinu. Ispustila je glasan uzdah. "Ne znam kako ću ti to reći."

Osjetila sam kako mi se miče tlo pod nogama. Mrtav je. Mrtav je. Onoliko krvi na njegovoj majici je govorilo dovoljno za sebe. Moj Zayn je... mrtav.

Lice sam zagnjurila u svoje dlanove, dok se suzama činilo da nema kraja.

Mama me je privila sebi u naručje. "Smiri se, malena. Smiri se."

Odgurnula sam je od sebe. "Kako dođavola da se smirim? On je mrtav! Mrtav je!"

Mamine oči su se širom raširile, a zatim je polahko odmahnula glavom. "Nije."

Pogledala sam je u oči, ne vjerujući da sam je dobro razumjela. "Molim?" zamucala sam.

Mama se blago nasmiješila. "Nije mrtav, živ je."

Osjetila sam kako mi dah nestaje. "Živ je?"